Večernji list – 15. studenog 2011.
Snježana Nemec – Promatračnica
Dr. Ante Čuvalo, čovjek čiji su životni put usmjerile dvije odrednice: politički emigrant i akademski građanin daje svoje viđenje današnje Hrvatske. Doktorirao je povijesne znanosti (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice njegovu je knjigu “Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina” uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezina glasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge. Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.
U lipnju 1990. godine objavljuje članak „Hrvatska na prekretnici“, koji je napisan nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, a objavljen u tada emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605. Zanimljivost ovog članka napisanog prije 20 godina je, u tome što se navode opasnosti i izazovi s kojima će se Hrvatska suočavati, počevši od povijesnog trenutka stvaranja države, preko društvenih i moralnih problema, poput straha kao nasljeđa totalitarnog režima, korupcije, nasljeđa prošlosti i maksime – Nema boljeg rada od nerada, opasnosti od gubitka nacionalnog ponosa i identiteta, do moralne revolucije, koja bi prije svega trebala vratiti ljudsko dostojanstvo svakoj osobi, osigurati osobne, skupne i nacionalne slobode, slobodu od straha od ikoga i/ili ičega, i dovesti do općeg društvenog i nacionalnog preporoda, jer u suprotnom sav politički pluralizam, tehnički i materijalni napredak, prije ili kasnije, urodit će neželjenim političkim i društvenim plodovima koji, svjedoci smo, jako dobro zriju u post-revolucionarnim vremenima u mnogim dijelovima svijeta. Donoseći vam link cjelokupnog teksta „Hrvatska na prekretnici“ prosudite sami gdje se Hrvatska nalazi 20 godina poslije. http://atomic-temporary-232105844.wpcomstaging.com/?p=140
Dr. Čuvalo zamoljen je da prokomentira nekoliko trenutačno aktualnih tema, na čemu mu iskreno zahvaljujem.
Pogled na današnju Hrvatsku
Današnje prilike u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu su onakve kakvih sam se bojao 1990. da bi mogle nastati: post-kolonijalne. Znam da su vremena, mjesto i prilike različite, ali ovo što se događa kod nas ima sličnosti s onim što se zbilo u Latinskoj Americi prije blizu 200 godina (ili u Africi kasnije). Države su postale neovisne, oslobodile se kolonijalnih gospodara, ali je moć ostala u rukama stare elite i prenijela se na njezino potomstvo, a i dobar dio (pred)revolucionarnih domoljuba pridružio se vlastodršcima, utopio se u novu/staru elitu, moć ih opčarala i postali su oslonac novog/starog sustava.
Ali, ne radi se samo o moći, nego, još važnije, i o nastavku kolonijalnog sustava vrijednosti i mentaliteta ne samo kod onih na političkim položajima, nego i u državnim uredima, kulturnim i prosvjetnim ustanovama, gospodarstvu, medijima … i u velikom dijelu naroda. U Hrvatskoj danas, kao i u davnim i nedavnim kolonijama, nije se bilo spremno prerezati pupčanu vrpcu sa starim sustavom, u našem slučaju s jugo-državom koja je bila kombinacija srpskog mini (ali krvavog) imperijalizma i komunističkog totalitarizma. Svjedoci smo da su mnogi još okrenuti prema Beogradu i zato smo prisiljeni (među ostalim) svakodnevno pratiti što se događa u Beogradu, dok malo čujemo, recimo, o Sarajevu i drugim glavnim gadovima u susjedstvu. Danas se to pakira kao “regionalna suradnja”, te vidimo kako niču razni “regionalni” projekti, Hrvati postaju “građani naše zemlje”, a zatim će valjda postati građani regije.
Tu čežnju za “starim dobrim vremenima” ja bi nazvao “egipatskim sindromom.” Ali, nije to sindrom nedavne egipatske pobune naroda, nego onaj iz knjige “Izlaska”. Čitamo kako su se mnogi Izraelci pobunili protiv Mojsija nakon što su izišli iz egipatskog ropstva. “Kamo si nas doveo, u ovu pustinju, bilo nam je bolje pod faraonom!” Lako je pretpostaviti koji su od Izraelaca bili najgrlatiji. Ne oni koji su zidali faraonove palače i hramove, nego oni koji su bili kotačići u faraonovu opresivnom sustavu. I kod nas, mnogi nisu željeli slobodu, a samostalnu hrvatsku državu još manje, fali im Egipat i faraon! Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran! Vidimo kako im se žuri promijeniti gospodare. Možda od njih očekuju manu, kao što je pala Izraelcima u pustinji. Ali mane neće biti (barem ne za narod), nego se sami trebamo brinuti za svoju budućnost. Sve drugo se skupo plaća! A mi to nikako shvatiti i prihvatiti.
O suđenjima, korupciji….
Ovih dana se uglavnom buba o Sanaderu i korupcijskim aferama. Svakako, trebamo znati što je bilo i tko je zlouporabio danu mu moć. Ali, rijetki su koji upozoravaju, istražuju i analiziraju zašto je to tako. Svi ti sanaderići, pukanići, ine, podravke, đakovštine… samo su simptomi (ne)kulture i (ne)morala ne samo “onih gore”, nego društva i vremena u kojem živimo. Dakle, na jednoj strani potrebna je stroga, dosljedna i pravedna primjena zakona (zakon iznad sviju!), a na drugoj, još je važnije presjeći pupčanu vrpcu s naslijeđenim društvenim vrijednostima i mentalitetom, koji su nekakva miješanja jugo-komunizma, sluganstva, zapadnog konzumerizma i vrlo jeftine imitacije svega i svačega, posebice onog što ne valja (a ne što valja) sa Zapada.
Nadalje, nasljeđe iz nedavne prošlosti koje se temelji na principu “snalaženja” i “improvizacije” treba liječiti i još važnije odgajati mlađe generacije u zdravom duhu. Od kako smo se obitelj i ja vratili u domovinu znam više put upitati mlađe koji znaju engleski da li znaju englesku riječ za “snaći se” u njezinu hrvatskom značenju. Ona u engleskom jeziku ne postoji! A kod nas, snalaženje je najunosniji zanat i pozitivna kategorija. Reći će mnogi, jedino tako smo mogli opstati pod raznim tiranijama. Točno, ali sad u ovim prilikama treba (trebalo je) racionalno i svjesno napraviti taj povijesni skok i udariti temelje novom i boljem društvu. A ta “druga revolucija”, revolucija duha je mukotrpnija od rata protiv agresora, to je rat u nama samim kojeg treba pobijediti. Odakle, početi? Od samoga sebe i ljudi s kojima živimo i radimo. Svaki od nas koji želi da svi skupa krenemo naprijed neka oko sebe širi svjetlo bolje budućnosti! Neka živi i radi po visokim civilizacijskim i moralnim normama.
Po povratku u domovinu zamijetio sam koliko su naši majstori sposobni improvizirati kad dođe do nekih problemčića u bilo kojem projektu i zanatu, dok recimo američki majstor dosljedno slijedi upute i nacrte, njemu je improvizacija strana. Ta naša sposobnost ima dobru, ali i vrlo lošu stranu. Naime, navikli smo da pravila nisu važna, te improviziramo gdje treba i ne treba. To radimo svugdje pa i u politici. Ali, to na kraju puno stoji.
Kamo god se okrenete nedostaje dugoročan i racionalan pristup stvarima. Ozbiljan gospodarski, politički, društveni, kulturni… razvoj se ne može temeljiti na snalažljivosti, improvizaciji, trenutačnim osjećajima, vezama, strančarenju… Povrh svega trebaju nam ljudi od discipline, odgovornosti, dobrih radnih navika, istinoljubivosti, domoljublja i čovjekoljublja.
Izbori…
Nažalost, ovo što je pred nama na političkoj sceni i trenutačnom “jelovniku” sve skupa je neslano i bljutavo. Nije to ugodno ni gledati, a kamo li žvakati i progutati. Ako je tako, onda me muči pitanje zašto je to tako i što se može napraviti u ovim prilikama?
Živeći (pre)dugo vani uvijek sam mislio da među Hrvatima ima ljudi od volje, znanja i karaktera koji mogu ostvariti državnu samostalnost i predvoditi u izgradnji sustava koji će biti stabilan, pravedan, human, napredan… I danas vjerujem da takvih ljudi i žena ima, i to lijep broj, ali takvi nikako ne mogu doći na vidjelo. “Problem” je da takvim osobama nije do moći nego do naroda, države, općeg dobra i zajedničkog napretka. Ovakvi “čim zinu” dođu u sukob s moćnicima, jer su viđeni kao nekakvi vanzemaljci. “Ideali” moćnika su: vlast, slava, neograničeno bogatstvo, samoljublje, biti u medijima, slikati se s drugim moćnicima…. Onim prvim ostaje samo biti glas u pustinji! Ne treba zaboraviti i da postojeći izborni sustav je ogromna prepreka u izboru kvalitetnih osoba u Sabor, kao i u samim strankama. Moramo glasovati za liste koje nam nametnu stranačke vođe, a izabrani moraju biti poslušni istim tim vođama, a ne narodu.
Na žalost, novostečena demokracija brzo nam se pretvara u nešto što nismo željeli. Narod postaje bezlična masa i nedefinirani građanin postmodernizma, a političari lijepo umotani i dobro reklamirani produkti. Nije važno što je u paketu! Ne bi danas, recimo, Abraham Lincoln nikad mogao postati predsjednik Amerike, a naš Starčević bi bio proglašen opasnim desničarem, premda je bio liberal svog vremena. Ljudi od karaktera kao ova dvojica u današnjoj politici slabo bi prošli. Također, kroz sporedna vrata nam ulazi “otvoreno društvo” i pomalo izgurava demokraciju, volju naroda. Kao da Hrvati (i drugi) zagovaraju zatvoreno društvo! Ali u ime otvorenosti treba nametnuti društvu sve što netko od nekuda (ne znamo ni tko i odakle) želi, svoje društvene, moralne, kulturne…vrijednosti. Mi smo jednostavno prisiljeni biti “otvoreni” i prihvatiti sve što se kome prohtije. Zanimljivo je da su se dobro plaćeni apostoli otvorenog društva uspjeli nametnuti medijima, odgojnim ustanovama, politici… Postali su moderna inkvizicija, policija duha i uma. I tako sve više i više postajemo taoci političke korektnosti. Što se događa s ljudskom slobodom? Imamo li pravo biti i politički nekorektni? Što je s demokracijom i suverenitetom; ima li pravo narod odlučivati ili moramo prihvatiti teror onih koji kroje što je za nas dobro, što moramo misliti i kako se ponašati? Usput, ima već podosta godina da sam na početku svakog semestra znao studentima reći da sam cijeli život bio politički nekorektan i takav mislim ostati, jer ne trpim nikakve policajce uma, a dobro ponašanje i poštivanje slobode drugih naučio sam još u mladim danima. Inkvizicija je prisutna i u Americi, ali kod nas se sve to nekako prihvaća kao da mora biti tako, jer valjda želimo biti “moderni”, prihvaćeni, pohvaljeni, jer s radošću izvršavamo što od nas drugi očekuju. Umjesto da budemo ono što jesmo, i svoji na svome.
EU
Činjenica da sam živio, studirao i radio u Americi ima zasigurno utjecaj na moje poglede i u ovom pitanju. Osim toga, cijeli sam život radio za slobodnu i suverenu Hrvatsku, te je normalno očekivati da imam više pitanja, a i straha, oko ulaska u EU, nego odgovora. Počnimo od nas samih. Nisam siguran da su naši političari dozreli ući u tu i takvu arenu. Njihovu zrelost možemo procijeniti po rezultatima njihova rada u Hrvatskoj danas. Mislim da mnogi od njih nisu sigurni ni u sami sebe, ni u narod, niti u državu. Oni će postati dobro plaćeni i poslušni EU činovnici. Drugi (političari i ini) s pristupom u EU žele vidjeti početak kraja suverene Hrvatske, da bi zatim oni mogli uspješnije operirati kao “regionalci” ili lakše ucjenjivati Hrvatsku u ime manjinskih prava i slično. Svima, koji Hrvatsku nisu ni htjeli (ili se čak protiv nje borili) ulazak u EU otvorit će nove mogućnosti slabljenja hrvatskog suvereniteta. Nadalje, EU je veliki eksperiment. Naime, neki misle i propagiraju da su vremena nacionalne države iza nas i traže se novi modeli, u ovom slučaju model združivanja država. Zanimljivo je da dok se to propagira broj država u svijetu raste. Ja sam mislio da je Hrvatima dosta tih eksperimenata koje netko izmišlja, a mi i drugi smo pokusni kunići. Kad čujem da nemamo drugog izbora nego EU, onda reagiram, ne hvala! Ako je to tako, a nije, tko nas je doveo u takav ćorsokak?
Od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, nastali su novi odnosi, svijet je postao puno kompliciraniji nego je bio, traže se novi putevi, stvaraju se novi odnosi. Kako u tom svijetu naći svoje mjesto, i to kao manja država? Izgleda mi da se naša elita toga boji, nema samopouzdanja, ne želi biti odgovorna. Još važnije, vjerojatno nije voljna zagrnuti rukave i raditi, pronaći puteve boljem gospodarstvu, boljoj budućnosti za mlade, da bi mogli svojim nesebičnim radom i ljubavlju za domovinu okupiti hrvatski narod u zajedništvo koje ima volju, viziju i sposobnost nositi se sa svim problemima koje sadašnjost i budućnost donose. Dakle, nemam ništa protiv EU kao takve, ali me muče pitanja: u kakvu EU mi ulazimo, pod kojim uvjetima, iz kojih razloga, da li će to biti za nas preskup eksperiment koji će nam doći na naplatu prije ili kasnije. Nas su zmije klale pa bi trebali biti oprezniji!
Dijaspora
Nedavno sam imao predavanje na Hrvatskim studijima u Zagrebu o povijesti i dinamici odnosa hrvatske dijaspore i domovine. Ti odnosi su prolazili kroz nekoliko etapa i možemo ih sagledavati u više oblika: osobni odnosi, skupni, organizirani kroz udruge i ustanove, gospodarski, kulturni, odnosi prema vladama i državama itd. Kroz sve to najjača nit tih odnosa na strani dijaspore je ljubav za domovinu, i to ne samo na riječi nego i na djelu. Rijetko je koje iseljeništvo (emigracija) bilo voljno toliko žrtvovati za domovinu kao hrvatsko. Najvidljiviji izljev te ljubavi bio je tijekom Domovinskog rata. Tada se uistinu osjetilo duhovno i djelatno jedinstvo domovine i iseljeništva. Ali onda vrlo brzo Hrvati izvan Hrvatske postaju stranci, čak i ako imaju i državljanstvo RH. Bilo je za očekivati da odnosi ne mogu ostati kao do Oluje, ali ne vjerujem da je itko očekivao da će se ovako brzo ohladiti. Razlog tome nije da se iseljeništvo umorilo i istrošilo pomažući za vrijeme ratnih godina. Iseljeništvo je vjerujem danas bogatije nego onda. Moraju biti neki drugi razlozi za ovakav hladan tuš na te, ne tako davno tople odnose, a oni su uglavnom na ovoj strani oceana i Alpa. Napomenimo neke od njih.
U samom početku današnje hrvatske države odnosi između onih na vlasti i iseljeništva nisu bili postavljeni na dobrim ustavnim temeljima. Krenulo se stranačkom stranputicom, a onda umjesto da se stvari popravljaju i da Hrvati u svijetu budu u svakom pogledu istinski partneri u čuvanju i razvoju domovine oni su bili sve više i više marginalizirani. Nedavno se govorilo i pisalo novom zakonu o odnosima hrvatske države i Hrvata izvan nje, ali, koliko vidim, to je još jedna limunada. Ukratko, Hrvati izvan Hrvatske su ostali na cjedilu, uglavnom obespravljeni. Njihov glas se malo čuje i još manje uvažava.
Da se ne bi krivo shvatilo, dijaspora ne traži ništa od Domovine osim da bude prihvaćena kao njezin živi dio. Za dijasporu se ne treba nitko iz Zagreba brinuti, nego s njom surađivati i uvažavati je, a da ne bude u nečijoj milosti, treba joj definirati prava i dužnosti. Budite sigurni, onda će uvijek više nego ispuniti svoje dužnosti prema domovini i hrvatskom narodu.
Jedan od glavnih razloga za današnji hladan odnos između domovine i dijaspore su u prvom redu političari, a zatim gospodarska i dijelovi kulturne elite, te mediji, što je opet sve vezano s politikom. Naime, dobar dio političara smatra dijasporu politički opasnom, ne radi nekakve radikalne ideologije, nego bi ona mogla postati politička snaga koju oni ne mogu kontrolirati. Pretpostavimo da u Saboru ima jedan broj zastupnika koji su izabrani direktno od Hrvata u svijetu, čak bi se lako moglo napraviti da im iseljeništvo i plaću daje, a da oni uistinu zastupaju njihove želje. Takvi zastupnici bi bili potpuno neovisni od domaćih stranaka i centara moći. Mogli bi glasno i jasno braniti interese Hrvatske i hrvatskog naroda. Oni bi mogli postati i potencijalni saveznici nekih manji domovinskih stranaka. Ovo bi našim stranačkim moćnicima, a i onima iz vanjskih centara moći koji drže Hrvatsku na oku, potpuno pobrkalo račune. A ja vjerujem da bi baš tako nešto bilo dobro za narod i državu, ali ne onima koji danas drmaju Hrvatskom. Zato je trebalo dijasporu ne samo marginalizirati, nego razbiti i jedinstvo duhovne Hrvatske.
Da je kako nije, ulaganja iz dijaspore su mogla i još mogu biti puno veća. Ali svi znamo kako je išla privatizacija. Najmanje pošteno! Ogromna većina onih koji su mogli uložiti u Hrvatskoj nisu htjeli uskakati u mutno. Bilo i onih iz dijaspore koji su voljeli mutne vode i u njima nešto ulovili, ali to su bile iznimke. Svi pravi ulagači žele vidjeti pravnu zaštitu svog kapitala i jasna pravila igre, a ne beskrajne birokratske zavrzlame.
Da li se odnosi dijaspora-domovina mogu poboljšati? Vjerujem da mogu i da bi na tom trebalo poraditi, na dobrobit sviju, posebice za bolju budućnost domovine. To će najviše zavisiti od Zagreba. Ako političari žele dobro Hrvatskoj i hrvatskom narodu onda bi čim prije trebali ozbiljno poduzeti korake i napraviti odluke koje bi obnovile djelatno jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Dijaspora može biti marginalizirana, ali njezina ljubav za hrvatsku domovinu i hrvatski narod je neugasiva.
Još o obitelji Čuvalo…
Ante Čuvalo, rođen 1944. u Proboju, općina Ljubuški, je 1965., nakon odsluženog vojnog roka, ilegalno prešao jugoslavensko-talijansku granicu i dospio u Trst, a potom u SAD. Na to se odlučio nakon što mu komunističke vlasti nisu dale putovnicu. Prije bijega je kao sjemeništarac pohađao Gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a u Americi je studirao filozofske i teološke studije, te nakon nekoliko godina uspješna pastoralnog rada, odučio se za studij povijesnih znanosti. Doktorirao je (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice, je njegovu knjigu Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezinaglasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge… Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta, tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.
Supruga Ikica, rođena Rosandić, je ličko-slavonskih korijena. Rođena je u Italiji, odrasla u Argentini, živjela u Americi. Njezin otac, Mime Rosandić, bio je državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda u vrijeme NDH i stradao je u akciji “Deseti travanj” s Božidarom Kavranom. Profesorica je engleskog jezika koji je diplomirala na Katoličkom sveučilistu u Buenos Airesu i španjolskog jezika i književnosti, koju je magistrirala na John Carroll University. Predavala jedno vrijeme na Ohio State University, Columbus State University, a najdulje (20 godina) na South Suburban Collegeu u blizini Chicaga. Prevodila je puno tehničkih materijala za tvrtku Ford i nekoliko knjiga. Uz to, napisala je na engleskom i hrvatskom jeziku knjigu o Gospi guadalupskoj.
Vratili su se u Hrvatsku 2009. godine i žive na relaciji Pašman-Ljubuški. Vrlo su aktivni u javnom i kulturnom životu u novoj sredini. Imaju troje djece. Dvoje, sina Mimu, koji je donedavno živio i radio u SAD-u, i Anđu, koja je diplomirala na American College of Management and Technology u Dubrovniku. Anđa i brat Mime s grupom mladih sudjelovali su na obnovi u ratu izgorjelog arboretuma u Trstenu. Treće dijete, Stipu, udomili su 2006. godine iz Stadlerova dječjeg doma Egipat u Sarajevu, i koji sada pohađa školu. Mime je kompjutorski programer visoke reputacije. Uz to i veliki humanist koji se ističe u mnogim humanitarnim aktivnostima. Posebice su mu na srcu ustanove koje se staraju o nezbrinutoj djeci, a i sam je sudjelovao u raznim dobrotvornim djelatnostima, uključujući rad na gradnji kuća među američkim Indijancima u Sauth Dakoti. Rođen je 1982. u Columbusu, osnovnu i srednju katoličku školu završio je u Chicagu, a sveučilišne znanosti na Ball State University u državi Indiana. Studije je završio u tri godine i diplomirao suma cum laude. Radio je za Google, odjel You Tube, a 2011. godine, da bi bio bliže obitelji u domovini, prešao je raditi za ogranak američke tvrtke Firefox u Parizu. Njegov FTP program je postao prepoznatljiv po cijelome svijetu. Preuzelo ga je preko 20 milijuna “kompjutoraša” i preveden je na dvadeset svjetskih jezika.
One of the founders of the Association for Croatian Studies (ACS) and its former president for many years, Joseph T. Bombelles died in Norfolk, Virginia, on July 5, 2011, after battling cancer for some time. He was born on June 2, 1930. His father, Count Joseph Bombelles, was executed in 1942 by the Croatian regime at the time, while Tito’s communist regime confiscated the family property. He and his mother lived in Zagreb.
Predstavljanje knjige u Čapljini, 14. travnja i Opuzenu, 15. travnja 2010.
Most of us have been born in poverty but reared in integrity. 
Ante Čuvalo 