Croatian – Albanian Alliance

First Meeting Detroit, June 19, 1982

Albanians
Qazim Rrushaj (temp. president)
7241 Middlesex
Dearborn, MI 48126
(313) 584-26 39

Xhevdet Hoxha
29559 Lamar
Livonia, MI 48152
(313) 476-0446

Rexhep Ahmetaj
20000 Beach Daily Rd.
Redford, MI 48240

John Lulgjuraj
17755 Grand River
Detroit, MI 48227

Croatians
Ante Čuvalo (temp. secretary)
4530 Warrensville Center Apt. 303F
North Randall, OH 44128
(216) 663-9503

Petar Ivčec
1611 Central
Windsor, ON N8Y 3V9
(519) 944-5798

Marko Stipaničić
1547 Pierre
Windsor, ON N8X 4P6
(519) 253-3824

Roko Juričić (temp. vice president) – not present
Roko – to prepare and print stationery

Razgovor: Dr. Ante Čuvalo – Hrvatski tjednik, 7. svibnja 2026.

Nedavno je u Zagrebu predstavio dvojezičnu knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers

Nama je do istine i mi je se ne bojimo
Titovi partizani, uz podršku Britanaca, strastvenom su
mržnjom 1945. godine ubijali hrvatske vojnike i civile,
kao i ideju hrvatske države koja i danas mnogima smeta i rado bi ju dokrajčili


Knjiga sadrži četiri razgovora koje je Mike Palaich vodio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika.Trojica od njih bila su neposredno umiješana u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, a četvrti, pukovnik Gerald Draper, govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata.

U knjizi je iskaz iz 1987. odvjetnika i britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike Bernarda F. O’Sullivana, koji govori da je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Tu su i preslici dokumenata iz britanskih arhiva gdje se govori o 200.000 vojnika i 500.000 civila koji pridolaze u Austriju. Nisu to Britanci govorili napamet, izvor su im bile snimke iz vojnih zrakoplova.

Nisu me šokirali razgovori s britanskim časnicima, rasvijetlili su mi britansku ulogu u toj tragediji. Oni ukazuju ne samo na obmanu, nego i na rasizam ljudi u čije su ruke dospjeli Hrvati. Za njih su oni bili niža rasa! Britanci su znali da se izručene ubija, o čemu govori satnik Nigel Nicolson, ali su ih ipak slali Titovim krvnicima. Začuđujuće je koliko su Hrvati vjerovali britanskim obećanjima.

Ova mantra da svaka žrtva zaslužuje grob izgubila je na vrijednosti. Izgleda kao da se stalno nešto radi, pronalazi, ali ide nekim planskim rasporedom, polako, valjda da ne bi došlo do političkoga i društvenoga šoka. Ako ima novca za virtualne i luđačke projekte i antihrvatske djelatnosti, zašto nema za sustavno pronalaženje masovnih grobnica, identificiranje žrtava, pokope, zašto su kosti hrvatskih vojnika i civila čekale i čekaju u crnim vrećama u Sloveniji i što je s preoranim grobljem poginulih hrvatskih vojnika na Mirogoju.

Ne komemoriramo dostojno bleiburške žrtve. Imamo neke sveznajuće povjesničare i druge koji svakoga tko je imao ikakvu vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom, prvo preboje crnom bojom i presude mu, a potom tvrde da je to povijesna istina. Uloga povjesničara nije biti moler ili osuđivati, nego istraživati i prosuđivati. Kad netko i danas plače za Titom i njegovim vremenima, pokazuje da ima ptičji mozak.


Piše: ANDREA ČERNIVEC


U Zagrebu je predstavljena dvojezična knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers autora dr. Ante Čuvala. Rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga, u Italiju je pobjegao 1965., a potom u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskome nacionalnom pokretu 1966. – 1972. godine, gdje je i predavao. Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Dr. Čuvalo objavio je nekoliko knjiga na engleskome i hrvatskome jeziku, kao i brojne članke. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom, inače kćeri Mime Rosandića, utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers, a prije dvije godine tiskana mu je knjiga Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). U razgovoru za Hrvatski tjednik dr. Ante Čuvalo govori o svojoj novoj knjizi Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika i cilj je, kako reče, učiniti dostupnim svjedočenja britanskih časnika koji govore o izručenjima hrvatskih vojnika i civila Titovim krvnicima te vjeruje da će pomoći svima koji žele saznati istinu o najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda.

Knjiga, navodi dr. Čuvalo, sadrži četiri razgovora koje je Mike Palaich (Amerikanac hrvatskoga podrijetla, treće generacije) vodio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika. Trojica od njih bila su neposredno umiješana u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, uključujući žene i djecu. Četvrti časnik, pukovnik Gerald Draper, bio je tužitelj u nürnberškim suđenjima i stručnjak svjetskoga glasa za ratne zločine i govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata i drugih. U knjizi je objavljen i vrlo značajan iskaz iz 1987. godine istaknutoga odvjetnika i nekoć britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike koji je sudjelovao u obmani Hrvata u svibnju 1945., koji govori kako je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Osim spomenutih razgovora i jednoga (pod prisegom) iskaza, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva koji se odnose na broj Hrvata koji su u svibnju 1945. tražili utočište kod britanskih vojnih snaga u Austriji.

Britanci su znali što čeka izručene Hrvate, ali su ih slali Titovim krvnicima

Vaša knjiga izlazi nakon više od 30 godina od dokumentarnoga filma Bleiburška tragedija Mikea Palaicha i u njoj se, kako ste i naveli, nalaze transkripti razgovora s britanskim časnicima koji su Hrvate izručili Titovim snagama 1945., a koje je Palaich radio. Što biste Vi rekli o tim događajima, a sukladno onomu što se nalazi u Vašoj knjizi?

Temelj ove knjige film je Mikea Palaicha Bleiburška tragedija i još neki dodatni snimci koji nisu u filmu. Naime, moja supruga Ikica i ja prošle smo godine u svibnju razmišljali kako bismo mogli pridonijeti komemoraciji 80. obljetnicu bleiburške tragedije, znajući da razne snage u Hrvatskoj, Austriji i drugdje nastoje gurnuti Bleiburg u zaborav. Uz Mikeovu suradnju, odlučili smo razgovore objaviti u knjižnome obliku jer držimo da će knjiga biti trajan izvor u traženju istine o bleiburškoj tragediji. Knjiga je bila spremna prije kraja prošle godine, ali smo je javnosti predali ovih dana jer nam se činilo da je prikladnije predstaviti ju sada nego oko božićnih blagdana.

Tko je po Vašemu mišljenju najodgovorniji za masovno stradavanje Hrvata na Bleiburgu, odnosno tko snosi jednak dio krivice kao i Titovi partizani, ubojice hrvatskoga naroda?

Odgovornost za ovakvu tragediju može se podijeliti na više strana, ali dvije su činjenice jasne. Prvo, britanske vojne snage na Bleiburškome su polju izravno predale Titovim komunistima golemi broj Hrvata, a potom su na tisuće drugih obmanuli rekavši im da će ih vlakovima slati u Italiju, a slali su ih u ruke partizanima. O odgovornosti britanske strane, to jest njihovih časnika i vojnika, u knjizi govori pukovnik Draper, stručnjak za ratne zločine. Do kuda je dosezala britanska zapovijedana odgovornost, trebalo bi dalje istraživati.

Drugo, zapovjednu odgovornost za pokolje snosi Tito! Bez njega nisu se događale ni manje stvari, a kamoli masovni pokolj hrvatskoga naroda. Izvršitelji pokolja su mnogi, ali nitko nikada nije za njih odgovarao, niti ih je tko priznao, osim Sime Dubajića koji se time ponosio.

Mnogi će kad uzmu Vašu knjigu u ruke, po prvi put pročitati razgovore s britanskim časnicima koje je Palaich radio krajem osamdesetih htijući saznati što će mu oni reći o svojoj ulozi na Bleiburgu 1945., i što s vremenskim odmakom misle o tomu. Jesu li Vas iznenadila njihova svjedočanstva?

Otišao sam u emigraciju 1965. godine, čuo i čitao o bleiburškoj tragediji, susreo neke preživjele s Križnoga puta, objavio sam knjigu iskaza preživjelih iz svojega rodnog kraja pa me razgovori s britanskim časnicima nisu šokirali koliko su mi dodatno rasvijetlili britansku ulogu u toj tragediji. Ti razgovori ukazuju ne samo na obmanu, nego i na rasizam tih ljudi (ili barem nekih od njih) u čije su ruke Hrvati dospjeli. Trebalo je ‘očistiti palubu’ da ne dođe do sukoba između britanske vojske i partizana jer je Tito svojatao Korušku. Za njih je to bila masa, niža rasa! Britanci su znali što čeka izručene, da ih se ubija, ali su ih ipak slali Titovim krvnicima. O tomu jasno govori satnik Nigel Nicolson, obavještajni časnik, on osobno obmanjuje Hrvate, znajući što ih čeka.

Začuđujuće je koliko su Hrvati vjerovali britanskim obećanjima. To posebice svjedoči iskaz Bernarda F. O’Sullivana, časnika iz Južne Afrike. Šokantno je ne samo što rade Britanci i partizani, nego i slijepo vjerovanje da će se Britanci i Titovi partizani vladati po prihvaćenim međunarodnim pravilima ponašanja prema zarobljenicima i izbjeglicama. Očito je da su hrvatski časnici očekivali da će im sudbina biti slična onima koji su izgubili Prvi svjetski rat, da će nakon ispitivanja i kratkotrajnoga boravka u logorima, poći doma. Ali jugokomunisti strastvenom su mržnjom ubijali ne samo njih, nego i samu ideju hrvatske države. Na žalost, i danas mnogima smeta hrvatska država i rado bi ju dokrajčili. Možda ne samo državu!

200.000 vojnika i 500.000 civila

Često se spekuliralo o brojkama stradalih na Bleiburgu, odnosno smanjuju se razmjeri katastrofe nad hrvatskim narodom, a u Vašoj najnovijoj knjizi govorite i o broju žrtava koje su likvidirane u tom poslijeratnom razdoblju, a već ste naveli da su u njoj i dokumenti o izručenju Hrvata? O kojim je brojkama u Vašoj knjizi konkretno riječ?

Kako rekoh, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva. U njima se govori o 200.000 vojnika i 500.000 civila koji pridolaze u Austriju. Nisu to Britanci govorili napamet ili, kako neki tvrde, uveličavali da bi opravdavali izručenja. Izvor su im bili snimci iz vojnih zrakoplova. Mnogo je toga neistraženo u britanskim arhivima i na mlađima je da sve temeljito istraže, ne samo u Engleskoj, nego i u Americi. Nije nama do uveličavanja, nama je do istine. Ne znam zašto se mnogi još i danas ponajviše boje istine!

U Hrvatskoj već godinama uporno naglašavaju kako svaka žrtva zaslužuje grob. Međutim, za mnogim žrtvama, poglavito onima ubijenim nakon Drugog svjetskog rata još uvijek se traga. Nije li i to jedan od pokazatelja kako se odnosimo prema svojoj prošlosti?

Ova mantra da svaka žrtva zaslužuje grob izgubila je na vrijednosti. Izgleda kao da se stalno nešto radi, nešto se pronalazi, ali kao da to ide nekim planskim rasporedom. Ide se polako, valjda da ne bi došlo do političkoga i društvenoga šoka. Ako ima novca za bezbrojne udruge, virtualne i luđačke projekte, pa i antihrvatske djelatnosti, zašto nema za sustavno pronalaženje masovnih grobnica, identificiranje žrtava, pokope itd. Zašto su kosti
hrvatskih vojnika i civila čekale i čekaju u crnim vrećama u Sloveniji? Što je s preoranim grobljem poginulih hrvatskih vojnika na Mirogoju? I na njihovim bi grobovima obitelji htjele zapaliti svijeću i pomoliti se.

Istina, stratišta hrvatskoga naroda diljem su Austrije i Slovenije, hrvatska je država tek prije nekoliko dana odlučila preuzeti 500 posmrtnih ostataka iz četiriju jama u Sloveniji, koje su, kako ste i sami rekli, čekale u crnim vrećama. Komu danas smeta istina i mislite li da će u Hrvatskoj doći vrijeme kada će se prestati s lažima i manipulacija o događanjima tijekom i nakon II. svjetskoga rata?

Istina boli! Vjerujem da je većini Hrvata u domovini i svijetu stalo do istine, ne da bi konačno saznali imena krivaca i osvećivali im se, ili njihovim potomcima. Nama je do istine da nas oslobodi, da ozdravimo kao pojedinci i kao društvo. Da bismo krenuli dalje, Bleiburg i naši pokojni ne žele nam biti teret, da nas vuku nazad, nego nam žele da živimo slobodno, stvaramo, da ne strahujemo stalno od nekoga ili nečega. Na žalost, postoje snage koje stalno vuku kola nazad. Čini mi se da neki jednostavno ne znaju izići iz totalitarističkoga mentalnog sklopa. Kad netko, navodno pametan i slavan, i danas plače za Titom i njegovim vremenima, pokazuje da ima ptičji mozak. Sloboda je govora pa nek’ pjevaju i govore. Ali, mnoga važna mjesta u kulturi i politici zajahali su oni koji ne samo da nemaju ljubavi za domovinu i svoj narod, nego svojim radom svjedoče da im hrvatska država ide ‘na jetra’. Ako i prihvaćaju državu i od nje žive, oni bi njezin sadržaj razvodnili tako da ona postane svačija i ničija. Njima je do moći koja ih opija i misle da su važni. Sutra će biti zaboravljeni kao što su jučer bili nepoznati.

Kvazipovjesničari i njihove idiotarije

Zbog svega što ste naveli, nije nimalo čudno što danas ne možemo jasno govoriti o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata, odnosno njihovim ubojicama. I dalje se pale Trnjanski krijesovi, partizane slave kao osloboditelje Zagreba, a ne kao ubojice hrvatskoga naroda. Vidite li izlaza iz ovih političkih manipulacija, odnosno mislite li da će s protekom vremena u Hrvatskoj stvari ipak biti drukčije?   

Moja preporuka za izlaz iz ovakvih prilika čvrst su obiteljski život, strpljiv rad u svojemu zvanju, pozitivno djelovanje u sredini u kojoj živimo, domoljublje, pouzdanje u Boga, sebe i svoj narod. Ne zaboravimo da lajk na Facebooku, kruženje poruka, svakojaki komentari na međumrežju… ne će donijeti potrebne promjene. Djelujmo pozitivno svatko na svoj način, a svi izlazimo na izbore! To je demokratski ključ za sve promjene.

Gospodine Čuvalo, je li se Hrvatska ikada uopće jasno obračunala s komunističkim nasljeđem i osudila zločince?

Hrvatska je izišla iz jugokomunizma, ali i jedno i drugo i te kako svakodnevno osjećamo i vidimo. Mi smo u nekakvu čistilištu, ali vjerujem u bolju budućnosti, barem za svoju unučad.

Komemoriramo li dostojno svoje žrtve bleiburške tragedije, stradale civile, časnike i vojnike Nezavisne Države Hrvatske?

Očito je da ih ne komemoriramo dostojno. Mi imamo neke jako vidljive sveznajuće povjesničare, a i druge, koji sve i svakoga tko je imao ikakvu vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom prvo preboje crnom bojom, presude im pa potom tvrde da je to povijesna istina. Uloga povjesničara nije biti moler ili osuđivati, nego istraživati i prosuđivati. Takvi žele nametnuti svoju idiotariju da bi bili vidljivi, misleći da su sveznajući. Na žalost, mediji
nam stalno vrte takve jer su dominantni i mediji u rukama onih koji se boje istine, posebice istine o hrvatskoj državi, bilo onoj iz vremena Drugoga svjetskog rata ili današnjoj. Ali nije ni loše čuti tko sve ‘kroz selo pjeva’ i kojim glasom!


Partizani su mu ubili oca mu ubili, a potom majci poslali razglednicu na temelju koje je morala svjedočiti da je živ

Moj otac, Stipe Čuvalo (zvani Veža), 39-godišnji civil, otac četvero djece i ja na putu, krenuo je od kuće prema sjeveru (listopad 1944.) radi zala koje su partizanske snage pravile u ‘oslobođenim’ krajevima. On i mnogi drugi, uključujući žene i djecu, htjeli su se skloniti dok ‘zlo ne prođe’. Stigao je do sjeverne Slovenije, prošao Križni put, bio zatočen u Mostaru i gubi mu se trag u lipnju 1945. U ožujku 1946. ‘Kotarska komisija za ratne odštete’ u
Ljubuškome procijenila je iznose odštete za žrtve rata na području općine radi podnošenja zahtjeva za reparacije.

Na popisu žrtava, prema kojemu su ga oni ubili, našao se i moj otac. Njegov je život procijenjena na 600.000 dinara. Ali nakon nekog vremena moja je majka primila razglednicu, navodno od mojega oca, u kojoj ‘on’ piše da je kao zatvorenik na putu iz istočne Hercegovine u Vojvodinu. Na temelju te dopisnice majka je morala svjedočiti da joj je muž živ. Kakva jugo-komunistička i titoistička perverzija!

Hrvatski tjednik, 7. svibnja 2026.

TITOV KONCENTRACIJSKI LOGOR NA GOLOM OTOKU: NA GUMNO ZLA

Autor Marijan Baldo Zlovečera. S hrvatskog preveli Duško Čondić i Ivana Čuvalo. Chicago: CroLibertas Publishers, 2019. VII, 260 str. Ilustracije. Kazalo imena. Bibliografija. ISBN 9780999822777.

Novovo objavljena knjiga chicaškog nakladnika „CroLibertas” je prijevod ranije objavljenog djela na hrvatskom jeziku Marijana Balda Zlovečere, Na gumnu zla. Dubrovnik: Matica hrvatska, 2012. godine. Riječ je o autorovom osobnom preživljavanju u Titovom koncentracijskom logoru na Golom Otoku.

Kao što je poznato, Goli (riječ na hrvatskom znači gol ili neplodan) je nenaseljen, ekološki neprijateljski otok na sjevernom Jadranu, između Senja i otoka Raba, bez pitke vode i struje, što ga čini izvrsnim izborom Titovih komunista za koncentracijski logor.

Kao uvod u Titov koncentracijski logor na otoku Goli: Na gumnu zla, potrebno je prvo promotriti dva pitanja: Tko su bili zarobljenici? Što se događalo u logoru?

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je pod Titom bila gorljivi sljedbenik Sovjetskog Saveza. Jugoslavenski komunisti strogo su slijedili sovjetski model u politici, kulturi, gospodarstvu i gotovo na svim drugim poljima. Ali, bez konzultacija sa Staljinom, Jugoslavija je pokušala ojačati svoju regionalnu ulogu u širenju komunizma izvan svojih granica, u Grčku, Bugarsku i Albaniju. Takva samovoljna politika je prouzročila žestok sukob sa Sovjetskim Savezom. Tako je, 28. lipnja 1948., Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (Kominform), međunarodna organizacija komunističkih partija, pod kontrolom Sovjeta, donio Rezoluciju kojom je napravio pritisak na Jugoslaviju i njezino vodstvo. Nakon tri godine staljinizacije u Jugoslaviji, bilo je teško prihvatiti činjenicu da su Sovjetski Savez i Staljin postali neprijatelji. Sovjeti su izolirali Jugoslaviju i ekonomski i diplomatski i k tome su signalizirali vojnu intervenciju. Šest mjeseci nakon Rezolucije Kominforma, jugoslavenski komunisti počeli su progoniti oporbu u svojim redovima i organizirati sustav logora i zatvora za kominformiste, odnosno Staljinove sljedbenike. Najveći takav kamp bio je na otoku Goli.

Logor je osnovala Uprava državne bezbjednosti (UDBA) u srpnju 1949. godine. UDBA je vodila logor, prisiljavajući zatvorenike na zlostavljanje drugih zatvorenika. Zatvorenici su radili u teškim uvjetima u kamenolomima, pilanama, vađenju pijeska, pošumljavanju otoka, pravljenju pločica, željezaru, proizvodnji namještaja i popravljanju malih plovila, stvarajući tako prihode tajnoj policiji. No, temeljna politička funkcija logora bila je političko preodgoj zatvorenika kroz strah i mučenje.

Na Golom Otoku bilo je nekoliko kampova, od kojih je jedan bio za žene. Kominformisti su zatvarani i u druge zatvore, ali najteži je bio onaj na Golom otoku. Ukupno je tijekom tog razdoblja bilo 15.737 registriranih zatvorenika interniranih u raznim zatvorima i logorima u Jugoslaviji, svi pod optužbom da su podržavali Staljina.

Nakon završetka svađe sa Sovjetskim Savezom logor je zatvoren krajem 1956. godine, ali je služba za zaštitu države (UDBA) zaključila da je industrijska proizvodnja na otoku previše isplativa da bi se zatvorila pa su promijenili kategoriju zatvorenika. Nakon 1956. Goli Otok postaje kaznionica za mlađe delinkvente, kriminalce i političke zatvorenike; svi oni nastavljaju stvarati prihode za UDBA-u. Zatvor je radio do 1988. godine.

Sama UDBA, međutim, gotovo nikada nije bila prisutna unutar logora. Uspostavili su sustav logorske samouprave po kojem su povlašteni logoraši kontrolirali ostale osuđenike: oni su bili produžena ruka UDBE. Slični organizacijski modeli sa zatvorenicima koji imaju vlast nad drugim zatvorenicima pronađeni su u nacističkim logorima i u sovjetskim gulazima.

UDBA je oslobođenim zarobljenicima zabranila govoriti o Golom Otoku i svojim tamošnjim iskustvima. Prije puštanja na slobodu zatvorenici su morali potpisati takozvanu “Obvezu” kojom su se obvezali na zakletvu šutnje o onome što se dogodilo u logoru, pod prijetnjom ponovnog zatvaranja.

Tema osvete Staljinovim sljedbenicima u Jugoslaviji prvi put se u književnosti počela pojavljivati krajem 1960-ih s romanom Dragoslava Mihailovića, Kad su cvjetale tikve. Nakon Titove smrti 1980., objavljeni su deseci romana koji su se temeljili na svjedočenjima bivših logoraša, a snimljen je i niz filmova od kojih su najpopularniji Balkanski špijun i Otac na službenom putu. Za daljnje čitanje preporučuju se dvije studije: Ivo Banac, Sa Staljinom protiv Tita : informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (1988.) i Martin Previšić, Povijest Golog otoka (2019.; recenzirano u Journal of Croatian Studies, Vol. 51 [2019]: 147-51)

Autor knjige Titos Concentration Camp on Goli Island, odnosno Na gumnu zla, Baldo Marijan Zlovečera, rođen je 1933. godine u Pridvorju u Konavlima kod Dubrovnika. S dvadeset godina pozvan je u tadašnje obvezno dvogodišnju služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Na dan prestanka služenja vojnog roka optužen je i osuđen za subverzivnu propagandu protiv države protivno članu 118. stav 1. Krivičnog zakona, te je bio u zatvoru pet godina, prvo u Nišu u Srbiji, a zatim četiri godine na Golom otoku (1956-1960).

Nakon izlaska iz zatvora, Zlovečera je stupio u franjevački red na otoku Košljunu i zaređen je za svećenika 1966. Veći dio svog svećeničkog života proveo je u misijama u inozemstvu, uključujući šesnaest godina u Argentini. Nakon što je napustio Argentinu, pripremao se za svoju sljedeću misiju u Južnoafričkoj Republici. Prije odlaska u Afriku godinu dana proveo je u Wiesbadenu u Njemačkoj i Chicagu u SAD-u, učeći engleski i pišući svoje memoare o vremenu koje je proveo u logoru na Golom otoku. Godine 1994. vratio se u Pridvorje, gdje je umro 2012. godine

Zlovečera je svoje memoare organizirao u više od pedeset kratkih poglavlja, svako sa svojim naslovom, što inače mračnu kroniku čini nešto lakšom za čitanje i praćenje. Napisana je kao dokument četverogodišnje kazne na Golom otoku, ali kroz kraće segmente autor s vremena na vrijeme uspijeva kroniku pretočiti u narativniji prikaz s osobnim dojmovima, opisima i razmišljanjima, ponekad čak i s duhovitim prizvukom.

U poglavlju „Zašto Goli otok?“ doznajemo da je „povijest radnog logora Goli započelo nekoliko pripadnika JNA (Jugoslavenske narodne armije) koji su poslani po nalogu Rankovića“, šefa UDBE. Zatvorenici iz drugih zatvora pripremali su otok za zatvorenike Informbiroa. Zbog straha od Rusa i mogućeg pokušaja prilaska otoku podmornicom, odlučeno je da se ondje izgradi baza za podmornice; logoraši su također izgradili i bunker koji je služio kao podzemno spremište.

U poglavlju “Zarobljenici-administratori” autor objašnjava da su upravitelji uglavnom bili pripadnici partizanskih postrojbi. Poslije rata sudjelovali su u državnom aparatu ili drugim važnijim administrativnim položajima: “Zarobljenici su se bavili i racionalnim i iracionalnim radom. Teror, ispitivanje logoraša do ludila, mučenje glađu, a posebno žeđu, sve u ime Partije i Tita s ciljem da im se iz glave izbriše sjećanje na istu Komunističku partiju i još jednog velikog vođu (Staljina) , koji je do jučer bio neprikosnoveni komunistički vrh. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, ovo sustavno ubijanje čovječnosti u ljudskom biću od strane ‘sugrađana’ trajalo je punih osam godina.”

Ranković je na Goli otok stigao 1951. godine, ali se nije usudio kročiti u logor na otoku Sveti Grgur. Autor zaključuje “kakav je teror morao biti […] iz činjenice da se o [tom] otoku ništa ne zna niti se govori kao da ga nikada nije ni bilo.”

Činjenica da je Staljin umro 1953. nije značila da je sve zaboravljeno i da će krenuti svjetlija budućnost. To je, međutim, odredilo sudbinu zatvorenika Informbiroa. No, kako Zlovečera napominje, “brojeći nekoliko tisuća, ‘administrativni’ zatvorenika Golog otoka i dalje su bili prijetnja UDBA-i. Nisu mogli jednostavno biti pušteni.” I dalje, “zasigurno se nije moglo očekivati da šute o zlim djelima Komunističke partije Jugoslavije – posebno prema vlastitom potomstvu. Prvi su eliminirani Albanci, a potom je uslijedilo trovanje IB-ova. Oslobođeni ‘administrativni’ zatvorenici ubrzo su zatvoreni i ponovno osuđeni.” U jesen 1956. na Goli otok su isprva stigli čisto obični kriminalci koji su korišteni kao tvornički radnici, zamjenjujući zarobljenike Informbiroa.

Po uzoru na sovjetske metode zlostavljanja, zarobljenici Golog otoka su se koristili za proizvodnju robe koja je stavljena na tržište pod imenom Velebit, s uredima u Rijeci, pod upravom UDBE.

“Rasjašnjavanje” njihovih političkih stavova značilo je da su zatvorenici morali priznati sve što su učinili protiv države, je li to istina ili ne, zatim su morali pismeno izjaviti sve što su priznali, a morali su i optuživati druge ispisujući njihova imena: metoda prisilnog samooptuživanja. Zatvorenici koji su odbijali udovoljiti tim naredbama bili su podvrgnuti fizičkom mučenju u kamenolomu. Na kraju su svi bili prisiljeni priznati sve što se od njih tražilo, bili oni krivi ili ne. Kako piše Zlovečera, cilj UDBE bio je očigledan — „ogoliti dušu do golotinje, svojim žrtvama oduzeti svaku trunku ljudskog dostojanstva, dehumanizirati ih do te mjere da postanu neosobe. […] Bilo je značajnih i časnih izuzetaka, ali vrlo malo. Strah je vladao cijelim logorom.” Jedan od zatvorenika koji je prethodno bio zatvoren u Sibiru tražio je da ga vrate jer se tamo osjećao bolje nego na Golom otoku. O toj situaciji Zlovečera s britkim humorno piše: “bio je loša karikatura revolucionara koji je kroz prizmu Gologa svoju budućnost vidio još u sibirskom zatvoru.” O stražarima Zlovečera piše: “Kada su nas vodili na posao i s posla, u zahode itd., nisam osjećao nikakvu oskudicu, bilo kakav pritisak ili silu. Tada sam počeo shvaćati da su oni koji nam vrše svu sramotu i sami manje slobodni od nas.” Zlovečerin ironičan ton je opipljiv: “Ako u vrijeme rata Muze šute, onda su na Goli već spavale.” I dalje: “Kad je netko u zatvoru, ne razmišlja o mrtvima jer su mu živi stalno za petama i u mislima. [… T]o kamenje ispunjen sramom – kamenje preko kojih se rascijepila i zaoštrila okrutna zloba – iako su samo te stijene bile svjedoci svega zla. Samo su oni vidjeli da je čovjek protiv čovjeka uz pomoć čovjeka taj koji je sve to učinio.”

U poglavlju “Moj dolazak na Goli, 1956.” autor piše o svojim osobnim iskustvima. Sami zatvorenici su tukli i maltretirali druge suzatvorenike naočigled svih: “S dubokim osjećajem srama pao sam na zemlju. Po prvi put sam sada shvatio da nisam samo zatvorenik: sada sam pravi rob, rob kojeg se klonimo kao da je gubavac, rob kojeg se sramoti čak i njegova vlastita zemlja.”

U logoru je još bilo mnogo generala i ministara, ne samo partizana. “Ono što je stajalo ispred mene nije ništa drugo do zla povijest otoka Goli. Sve ono u što su ti ljudi vjerovali, sve ono za što su se godinama borili u tami šuma, sve čemu su se nadali, sve ono što su uništili bez obzira na ljudski i društveni poredak, sve ono što su gurali u stranu što je stajalo na putu interesa Partije na kraju je propalo, kao i oni sami. Nakon dehumanizirajućeg procesa na Golom, isušivanja i nečije same osobnosti, posljednje kapi ljudskog ponosa i smisla života, ostao im je samo okus zla na jezicima i skrivena iskra mržnje u njihovim očima.”

Bez obzira na tešku tematiku, prijevod knjige Na gumnu zla Duška Čondića i Ivane Čuvalo precizan je i čitljiv kao što se i moglo očekivati od američko-hrvatskih prevoditelja koji tečno govore oba jezika. Osim mnoštva dokumentarnih činjenica koje autor iznosi u svojoj knjizi, ono što njegove memoare čini posebno vrijednim su njegova osobna razmišljanja, bila ona moralna, duhovita, empatična, filozofska, pa čak i ogorčena.

TITO’S CONCENTRATION CAMP ON GOLI ISLAND: ON THE THRESHING FLOOR OF EVIL. By Marijan Baldo Zlovečera. Translated from Croatian by Duško Čondić and Ivana Čuvalo. Chicago: CroLibertas Publishers, 2019. VII, 260 pp. Illustrations. Index of Names. Bibliography. ISBN 9780999822777. 

The CroLibertas Publishers’ new book is a translation of a previously published work in Croatian by Marijan Baldo Zlovečera (Dubrovnik: Matica hrvatska, 2012).  It is an account of the author’s experiences in Tito’s concentration camp on Goli otok (Goli Island). 

As is well known, Goli (the word in Croatian means naked or barren) is an uninhabited, environmentally hostile island in the northern Adriatic, between Senj and the island of Rab, without drinking water and electricity, making it an excellent choice for Tito’s Communist concentration camp.

As an introduction to Tito’s Concentration Camp on Goli Island: On the Threshing Floor of Evil, two preliminary questions need to be addressed: Who were the prisoners? What went on in the camp?

Just after the Second World War Yugoslavia under Tito was a fervent follower of the Soviet Union. Yugoslav communists strictly followed the Soviet model in politics, culture, economy and in almost all other fields. But, without consulting Stalin, Yugoslavia took it upon itself to try to strengthen its regional role in spreading Communism beyond its borders, into Greece, Bulgaria and Albania, a policy that caused the great conflict with the Soviet Union. Thus, on June 28, 1948, the Communist Information Bureau (Cominform), the international organization of Communist parties, controlled by the Soviets, issued a resolution putting pressure on Yugoslavia and its leadership. After three years of Stalinization in Yugoslavia, it was hard to accept the fact that the Soviet Union and Stalin became enemies. The Soviets isolated Yugoslavia both economically and diplomatically and even signaled military intervention. Six months after the Cominform Resolution, Yugoslav Communists started persecuting the opposition in their ranks and organizing a system of camps and prisons for the Cominformists, that is, Stalin’s followers. The largest such camp was on Goli Island.

The Camp was established by the Uprava državne bezbjednosti (UDBA; State Security Service) in July 1949. The UDBA ran the camp, forcing prisoners to abuse other prisoners. Inmates labored under harsh conditions in quarries, sawmills, sand extraction, reforesting the island, tile-making, iron work, manufacturing furniture, and repairing small vessels, thus generating revenue for the secret police. But the basic political function of the camp was the political re-education of the prisoners through fear and torture.

There were several camps on Goli Island, one of them being for women. Cominformists were imprisoned also in other prisons, but Goli Island was the most severe. In total, there were 15,737 registered prisoners interned in various prisons and camps in Yugoslavia during the period, all on charges of supporting Stalin.

After the conflict with the Soviet Union had ended, the camp was closed in late 1956, but the security service decided that the industrial production on the island was too profitable to be shut down so they changed the category of prisoners. After 1956, Goli Otok became a penitentiary for delinquents, young adults, criminals, and political prisoners, all of them continuing to produce revenue for the UDBA. The prison operated until 1988.

The UDBA itself, however, was almost never present within the camp. They established a system of camp self-administration whereby privileged inmates controlled the other convicts: they were the long arm of the UDBA. Similar organizational models with inmates having authority over other inmates, were found in Nazi prison camps and in the Soviet gulags.

The UDBA forbade the released prisoners to speak about Goli Island and their experiences there. Before they were released prisoners had to sign the so-called “Commitment,” binding them to an oath of silence about what happened in the prison camp, under threat of reimprisonment.

The topic of revenge against Stalin’s followers in Yugoslavia first began to emerge in literature in the late 1960s with Dragoslav Mihailović’s novel, When Pumpkins Blossomed. After Tito’s death in 1980, dozens of novels were published that were based on the testimonies of former inmates and a number of films were also produced, the most popular being Balkan Spy and When Father Was Away on Business. For further reading, two studies are recommended: Ivo Banac, With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (1988), and Martin Previšić, Povijest Golog otoka (2019; reviewed in the Journal of Croatian Studies, Vol. 51 [2019]: 147-51).

The author of Titos Concentration Camp on Goli Island, Baldo Marijan Zlovečera, was born in 1933 in Pridvorje in the region of Konavle near Dubrovnik. At the age of twenty he was drafted to the then two-year obligatory military service in the Yugoslav Peoples Army. The day his military service ended, he was charged and convicted of subversive propaganda against the State contrary to Article 118, §1, of the Criminal Code, and was imprisoned for five years, first in Niš in Serbia, and then for four years on Goli Otok (1956-1960).

After his release from prison, Zlovečera entered the Franciscan order on the island of Košljun and was ordained a priest in 1966. He spent most of his priestly life in missions abroad, including sixteen years in Argentina.  After he left Argentina, he prepared for his next mission in the Republic of South Africa. Before going to Africa, he spent a year in Wiesbaden, Germany and in Chicago, USA, learning English and writing his memoires of the time he spent incarcerated on Goli Otok. In 1994,  he returned to Pridvorje, where he died in 2012.

Zlovečera organized his memoir into more than fifty short chapters, each with its own title, which makes the otherwise grim chronicle somewhat easier to read and follow. It is written as a document of the four-year sentence at Goli Otok, but through the shorter segments the author succeeds from time to time in transforming it into a more narrative account with personal impressions, descriptions, and reflections, sometimes even with humorous overtones.

In the chapter “Why the Island of Goli?,” we find out that the “history of the Goli labor camp was begun by several members of JNA (Yugoslav Peoples Army), who were sent by order of Ranković,” the chief of UDBA. Prisoners from other prisons prepared the island for the Information Bureau prisoners. Because of fear of the Russians and a possible attempt to approach the island by submarine, it was decided that a submarine base would be built there; a bunker, which was  used as an underground storeroom, was also built by the inmates.

In the chapter “Prisoners-administrators” the author explains that the administrators were mainly members of the Partisan units. After the war, they took part in the state apparatus, or other more important administrative positions: “The prisoners were engaged in work that was both rational and irrational. Terror, interrogating inmates to the point of insanity, tormenting them by hunger, and especially thirst, all in the name of the Party and Tito with the aim of erasing from their heads the memory of the same Communist Party and another big leader (Stalin), who had been the undisputed Communist top dog until just yesterday. Day after day, month after month, year after year, this systematic killing of humanity in a human being by a ‘fellow man’ lasted full eight years.”

Ranković arrived on Goli Island in 1951, but he did not dare step into the camp on the island of Sveti Grgur. The author concludes “what sort of terror there must have been […] from the fact that nothing is known or spoken about [that] island as though it never existed.”

The fact that Stalin died in 1953 did not mean that everything was forgotten and that a brighter future would start. It did, however, determine the fate of the Information Bureau prisoners. But as Zlovečera notes, “numbering a few thousand, Goli Island’s administrative prisoners continued to be a threat to the UDBA. They could not simply be released.” And further, “they certainly could not be expected to remain silent about the evil deeds of the Communist Party of Yugoslavia – especially against its own progeny. The first to be eliminated were the Albanians, and then the poisoning of the IBs followed. The administrative prisoners that were released were soon imprisoned and convicted again.” In the fall of 1956, at first purely common criminals arrived on Goli Otok and were used as factory workers, replacing the Information Bureau prisoners.

Modelled on the Soviet methods of abuse, the prisoners of Goli Otok were used to producegoods that were put on the market under the company name Velebit, with its offices in Rijeka, run by the UDBA.

“Clarifying” their political views meant that the prisoners had to confess everything they did against the State, weather it was true or not, then they had to declare in writing everything they confessed, and also had to accuse others by writing their names: the method of forced self-accusation. Prisoners who refused to satisfy these dictates were submitted to physical torture in the quarry. In the end, everybody was forced to confess whatever was asked of them, whether guilty or not. As Zlovečera writes, the goal of the UDBA was obvious—“to bare the soul to nakedness, to strip their victims of every shred of human dignity, to de-humanize them to the point of their becoming non-persons. […] Notable and honorable exceptions there were, but very few. Fear reigned throughout the prison camp.” One of the prisoners who previously had been imprisoned in Siberia asked to be returned because he felt better there than on Goli Otok. Zlovečera writes about that situation with sharp humor: “he was a bad caricature of a revolutionary who, through the prism of Goli, saw his future back in a Siberian prison.” About the guards, Zlovečera writes: “when they led us to and from work, to the toilets, etc., I did not feel any sort of deprivation, any sort of pressure or force. I then began to understand that those who carry out all the indignities toward us are, themselves, less free than we are.” Zlovečera’s ironic tone is palpable: “If in time of war the Muses are silent, then, on Goli, they were already asleep.” And further on: “When one is incarcerated, one does not think about the dead because the living are constantly at his heels and in his thoughts. [… T]hose rocks filled with shame – rocks across which virulent malice was split and sharpened – even though those rocks alone were witness to all the evil. They alone saw that it was man against man with the help of man that did it all.”

In the chapter “My Arrival to Goli, 1956” the author writes about his personal experiences. The prisoners themselves beat and mistreated other fellow prisoners in full view of everyone: “With a deep sense of shame, I fell to the ground. For the first time, I now realized I am not simply a prisoner: I am now a true slave, a slave that one shuns as though he were a leper, a slave that even his very own country holds in shame.”

In the camp there were still many generals and ministers, not only Partisans. “What stood before me was nothing else than the evil history of Goli Island. All that these men believed in, all that they fought for year upon year in the dark of forests, all that they hoped for, all that they destroyed without regard to human or social order, all that they pushed aside that stood in the way of the Partys interests had, in the end, come to naught, and they, as well. After the dehumanizing process on Goli, the draining of one’s very personhood, the last drop of human pride and meaning of life, all that was left to them was the taste of evil on their tongues and the hidden spark of hatred in their eyes.”

Notwithstanding the difficult subject matter, Duško Čondić’s and Ivana Čuvalo’s translation of Titos Concentration Camp on Goli Island is both accurate and readable as one could expect of American-Croatian translators fluent in both languages. Apart from a lot of documentary facts that the author gives in his book, what makes his memoirs particularly valuable are his personal reflections, be they moral, humorous, empathetic, philosophical, or even resentful.

VESNA ČUČIĆ

Dubrovnik

PREDGOVOR Iz knjige: Ante Čuvalo, Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.), Chicago: CroLibertas Publishers, 2018.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Staljin i komunistički vlastodršci koje je on postavio na čelo prividno oslobođenih zemalja Srednje i Istočne Europe spustili su “Željeznu zavjesu”, ne samo od “Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadrana”(1), nego su istovremeno “željeznim zastorom” podijelili sve sfere života ljudi koji su upali u ralje komunističkog totalitarizma. Zastor je dijelio ljudske odnose, obitelji, školsku obuku, odgoj mladeži, umjetnost, kulturu, etiku ― podijelio sve i svakoga, spustio se i u ljudske glave.

I u “Titovini” svatko je znao što se smije i što ne smije reći, napisati, čitati, oslikati, skladati, zapjevati…. Raslo se i živjelo u totalitarističkom “dualizmu”. Na jednoj strani bilo je ono što je režim htio i dozvolio da se uči, misli, zna, osjeća i veliča, a sve drugo je bilo zabranjeno, kažnjivo, opasno…, posebice Hrvatima. Nije bilo dopušteno saznati, među ostalim, prošlost svog naroda, svoje obitelji, o “nestalim” sinovima, muževima, očevima i djedovima ili što se zaista događalo tjekom Drugog svjetskog rata i u poraću. Nije se smjelo ni šaputati, a kamoli istraživati istinu o Bleiburškoj tragediji, Križnom putu, o broju žrtava rata i poraća, ratnim i poratnim logorima, ili o životu naroda poslije “oslobođenja” općenito. Morala se prihvatiti službena “istina”, barem javno.

Stariji se dobro sjećaju kako se ne tako davno živjelo na obje strane zastora. U kući, u crkvi, u krugu istinskih prijatelja bila je “naša” strana, a u školi, u javnim uredima, u vojsci, na radnom mjestu bila je “njihova”. (Pre)često nije bilo sigurno ni tko su “naši”, a tko “njihovi”. Ali čak i na “njihovoj” strani vladalo je međusobno nepovjerenje i strah od “onih gore”. Svatko i uvijek je morao biti na oprezu, a “oni” su posebice morali biti “budni” radi “neprijatelja” ― vanjskog i nutarnjeg, pravog i izmišljenog.

Svakodnevno se prolazilo “tamo i ovamo” kroz nametnute društvene zastore koje su svi osjećali i kad nisu bili očiti. Mnogi su bili na to naviknuli ― život sa zastorima im je postao “normalan”. Čak i danas se neki, uz titonostalgične uzdahe, sjećaju tih “dobrih dana” kad nisu trebali za sebe misliti ili im je totalitarni sustav osiguravao kruh i komadić moći za koju su bili spremni žrtvovati svoje i tuđe ljudsko dostajnstvo i slobodu, pa i živote onih “drugih”.

Nije se čuditi da su mnogi prihvatili život pod totalitarizmom. Neki su tako preživljavali, a drugi su ga prigrlili iz koristoljublja i sebeljublja, zasigurno ne iz čovjekoljublja. Ali, zabrinjavajuće je da su danas, nakon toliko godina od kako je pala europska “Željezna zavjesa”, u mnogim hrvatskim ustanovama brižno čuvani materijalni i ideološki ostaci koji su bili u službi totalitarističkog sustava. Politički nasljednici jugo-komunističkog režima i danas pokušavaju očuvati moć koju su naslijedili od svojih ideoloških i krvnih predaka. Ili, pak, “željezni zastor” donedavne ideologije nastoje zamjeniti, naoko dobroćudnijim ali opasnim, “zastorom” političke korektnosti i postmodernističkog (kontradiktornog) apsolutnog relativizma što vodi društvo u “baršunasti” totalitarizam, (opet) s “njima” na čelu. Jučerašnji jugo-komunisti postadoše današnji “globalni” postmodernisti!

Važno je zato istraživati i saznati nedavnu prošlost s “obje strane zastora” da bi saznali vlastitu povijest i da bi mogli lakše prepoznati današnje ideologije koje pomalo ujarmljuju našu sadašnjost da bi, navodno, stvorile “novo, humanije i otvorenije društvo”. Ali žrtva tog puzajućeg “humanističkog” totalitarizma opet će biti “običan čovjek” kao što je bio i donedavnog komunizma. Treba se, dakle, suočiti s prošlošću da bi sačuvali budućnost od zlokobnih starih i novih zabluda.

Poratno hercegovačko selo

Većina povjesničara je vična pisati o “velikim ljudima”; o onima koji su “drmali” svijetom i “stvarali povijest”; o vođama naroda, vojski i pokreta, utemeljiteljima ideologija, političkim i kulturnim elitama, ustanovama i strankama, ali puno rijeđe se istražuje i piše o “običnim ljudima”, posebice o životu onih “na dnu” društvene ljestvice; o ljudima na selu koji su uvijek morali nositi “teret povijesti” što su je “oni gore” krojili ili se njom poigravali.

U ovoj knjizi nam nije namjera govoriti o pobjednicima i gubitnicima ili o vođama koji su selo podjarmili u svoje revolucionarne planove da bi “u bratsvu i jedinstvu” stvorili “novog seljaka”, “novo selo” i socijalističko društvo, nego kako je narod u hercegovačkim hrvatskim selima živio i preživio teror režima koji je zgrabio vlast i obnovio tuđinsku državu uz pomoć svjetskih sila te pokušao militarizirati cijelo društvo, da bi svi vojničkom disciplinom slijedili komunističku partiju, tu nepogrješivu avangardu, u “svjetliju budućnost”.

Još pomalo žive usmene predaje o smicanju koza, o “otkupu” mesa, vune, žita, o prisilnom radu na zadružnim domovima i “u industeriji” te o sadnji pamuka, kikirikija, “arpadžika” i slično. Ali sve to prebrzo pada u potpuni zaborav, kao da se nije ni dogodilo! Već današnjem naraštaju to zvuči kao “bajke iz davnina”. Ali nisu to bile bajke, nego krvava stvakidašnjica života naših obitelji, i to ne tako davno.

Svrha ove knjige je, dakle, sačuvati od zaborava poratna zbivanja u Hercegovini.(2) Ali ovo nije knjiga sjećanja (premda su neka navedena), nego povijest temeljena na izvornim dokumentima iz režimske ostavštine. Za uzorak “sondiranja” poratnog vremena uzeta su dva ljubuška sela, Proboj i Radišići, ali “priča” je bila ista u svim hrvatskim selima u Hercegovini. Samo imena i brojevi su drugačiji, a sve ostalo bilo je isto; svi su jednako podnosili progone i na sličan način su se opirali komunističkoj strahovladi te se “snalazili” kako su najbolje mogli da bi preživjeli te zle dane i godine.

Zašto baš ova dva sela? Slučajno sam u zgradi Općine Ljubuški pronašao sačuvanu (također slučajno) arhivsku građu Mjesnih narodnih odbora (MNO) koji su postojali u poratnom Kotaru Ljubuški.(3) Zbog samog obujma materijala morao sam se ograničiti na istraživanje samo jednog odbora i, naravno, odabrao sam MNO Proboj, odnosno nakon srpnja 1947. MNO Radišići, jer taj “teren” najbolje poznajem (rođen sam u Proboju), a u svojim ranim godinama poznavo sam i lijep broj ljudi koji su u dokumentima spomenuti.

Čitatelj će u ovoj knjizi pronaći puno raznolikih podataka. Oni će, u prvom redu, biti na usluzi budućim istraživačima povijesti, demografije, gospodarstva, stočarstva, poljoprivrede u Hercegovini. Iz navedenih pojedinosti ― od broja žitelji i domaćinstava u ova dva sela do broja domaćih životinja, litara vina i rakije, zasijanih dunuma(4) žita i pamuka, kilograma “otkupljena” mesa i vune, ili iz popisa dozvola, karakteristika, kazni ― može se puno saznati kako se živjelo u Hercegovini unazad samo nekoliko desetljeća. Zasigurno, navedena imena će privući prvu pozornost mnogih, posebice Radišćana i Probojana, jer su to bili njihovih djedovi, bake i susjedi. Bit će znatiželje tko je sve u knjizi spomenut! Ali, svi popisi, svi brojevi, sva imena, svi doneseni dokumenti samo su kamenčići mozaika koji prikazuje tmurnu sliku cjelokupnog poratnog života u hercegovačkim hrvatskim selima pod jugo-komunističkom vlašću. Zato je važno da se čitatelj ne izgubi u pojedinostima (imenima i brojevima), nego da nastoji sagledati cijelu sliku totalitarnog sustava koji je htio sve popisati i propisati, sve kontrolirati i (sa)znati, ljudima oduzeti pravo misliti svojom glavom, odlučivati što i kada će zasijati na svojoj zemlji, putovati kamo hoće, kupiti prase, prodati svoje janje ili ponijeti kilogram suhih smokava u Slavoniju. Sve je bilo pod kontrolom, za sve je trebala dozvola, čak i za upaljač (“fajercak”) u džepu! Ovdje doneseni podaci svi skupa ocrtavaju pravu sliku totalitarizma u svakodnevnoj praksi.

Posljedice ratnih i poratnih godina su nepregledne. I donedavna stroga zabrana traženja povijesne istine, kao i ono što je bilo skrivano, krivotvoreno i lažno prikazano, je također imalo velike osobne, društvene i nacionalne posljedice koje su itekako još vidljive. Ova knjiga i ne pokušava ući u tu temu, nego nastoji doprinijeti iznošenju činjenica na “svijetlo dana” da se sazna što se zaista događalo u poratnim vremenima i zatim da one posluže zananstvenicima za dalja istraživanja i raščlanjivanja. Osim toga, društvene i idološke podjeljenosti se ne mogu premošćivati i nadati se pomirenju još živućeg “mi i oni” dok ne bude volje i snage istražiti i suočiti se s cjelovitom prošlošću.

Gledajući s današnjeg vidika, stradanja Hrvata krajem rata, Bleiburg, Križni put i život u hercegovačkim hrvatskim selima u poratnim godinama su jedna posebna tragična cjelina. Istina, od poratnih dana i godina do urušavanja komunističkog režima i same Jugo-države bilo je raznih reformi, petogodišnjih planova, ustavnih promjena, micanja pa i zatvaranja ponekih jugo-komunističkih moćnika i skupina ― bilo je popuštanja i stezanja, ali sustav je u biti uvijek ostao isti, režim je samo taktizirao da bi sačuvao monopol na vlast. Kad se, pak, radilo o hrvatskim stremljenjima za slobodom komunisti, kao i svi beogradski vlastodršci zadnjih stotinu godina, ostali su vjerni sami sebi: to je uvijek bilo i ostalo “najzabranjenije voće”. Podaci koje u ovoj knjizi objavljujemo glasno svjedoče kako su hrvatska sela u Hercegovini u poraću (i kasnije) skupo platila nečije “visoke ideale” jugoslavenstva i komunističkog totalitarizma. Nek se ne zaboravi da se ne bi ponovilo!

Riječ-dvije mladima

Mlađa pokoljenja, posebice oni koji su rođeni u gradovima ili negdje u svijetu, kad danas posjete hercegovačka sela vide u njima relativno moderan način života. Ali vremena o kojima govori ova knjiga bila su posve drugačija: kuhalo se na ognjištima, “stojne” kuće i štale su bile (većinom) pokrivene slamom, nije bilo eletrične energije, telefona, vodovoda, hladnjaka, klima, kućnih zahoda i kupaonica; ni motornih vozila, traktora, freza i motornih prskalica; potrepština u “zadrugama” bilo je malo, a kupovna moć još manja; svako janje, bublja masla, koka i svako jaje bilo je brižno čuvano i cijenjeno, a “narodna vlast” je sve brojila i određivala koliko se mora predati “na otkup” državi. Ni vremena nije bilo na pretek, jer se uvijek nešto radilo ― čak i zimi, od duhana do zidanja suhozida.

Stranice ove knjige oslikavaju tadašnji život i rad ljudi tog vremena. Ali, i u takvim prilikama sela su bila puna djece, života i zajedništva. Nije bilo “luksuza”, ali je bilo veselja. Uz sve materijalne nedaće i komunističku tiraniju, čula se pjesma i šala. Narod je svojim zdravim pogledima na život, vjerom u Boga i u samopouzdanju prkosio svim režimim i svim nedaćama; uvijek je radio s puno nade u bolju budućnost.

Polovicom 1960-tih počinju masovni odlasci na “privremeni” rad u Njemačku i tada stiže modernizacija u hercegovačka sela. Nije to bilo zaslugom “narodne vlasti”, nego seljaci svojim radom i novcem u selo dovode struju, vodu, telefon; prave kuće, kupuju traktore, kamione, pumpe za vodu. I, konačno, stigla je i politička sloboda. Totalitarni režim i jugo-država otišli su u nepovrat. Stigla su nova vremena, nove mogućnosti, ali i novi problemi od koji se može bježati ili se s njima hrabro nositi kao što su to radili i naši preci.

Bilješke

(1) Govor Winstona Churchilla (5. III. 1946.) u Fultonu, Missouri, SAD.

(2) U knjizi Kad su se koze smicale (1994.), književnik Vladimir Pavlović (Trebižat, 1935. – 1996.) ostavio nam je divan zapis o životu u poratnoj Hercegovini. Ova knjiga govori o istom povijesnom razdobljiu i ona podacima iz arhivske građe potvrđuje ono što je vrstan književnik tako lijepo i zabavno opisao.

(3) U samom poraću zvali su se Seoski naordni odbori (SNO). U Kotaru Ljubuški nakon arata bilo je 17 MNO-a, potom 16 i na kraju 15.

(4) Dunum (dulum) je površina od 1000 m².

Crtice iz povijesti Hrvata u Americi: Osnovne škole hrvatskih župa u Americi i časne sestre koje su ih vodile

Originally posted on April 7, 2026 – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća https://www.hkv.hr/hkvpedija/iseljenistvo/47353-a-cuvalo-osnovne-skole-hrvatskih-zupa-u-americi-i-casne-sestre-koje-su-ih-vodile.html

Premda su prve katoličke škole u Americi počele nicati već u 17. stoljeću, naglo širenje katoličkih župnih školaotpočelo je polovicom devetnaestoga. Naime, kako je rastao broj katoličkih useljenika, rastao je i antikatolički osjećaj protestantske većine pa je nužnost katoličkih škola bila velika. Prvo, u velikim (milijunskim) brojevima pristizali su Irci, posebice zbog „Velike gladi” 1840-ih godina, a rastao je i broj njemačkih katolika. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća stigao je veliki val „novih emigranata”, to jest onih iz srednje i južne Europe, među kojima je većina bila katolička, uključujući i Hrvate. Protestantska većina htjela je da katolička djeca pohađaju javne škole da bi ih se što prije ne samo amerikaniziralo nego i „prosvijetlilo”, odnosno otuđilo od katoličke vjere i njihovih etničkih korijena.

U gore spomenutim prilikama, katolici, pod vodstvom crkvene hijerarhije, koja je zadugo bila irskoga podrijetla, okreću se otvaranju župnih osnovnih (8 razreda) škola. Srednje i visoko katoličke školstvo utemeljile su i vodile (vode) različite redovničke zajednice i/ili (nad)biskupije, a župe su se brinule za djecu nižih razreda. Naravno, i škole su bile (i ostale) pod jurisdikcijom lokalnih (nad)biskupa. Glavni oslonac župnih škola bile su časne sestre koje su u njima bile ne samo učiteljice nego i ravnateljice.

Za uzvrat, savezne države usvojile su ustavni amandman po kojem je zabranjeno dodjeljivati ikakvu državnu pomoć župnim (i drugim katoličkim) školama. Dakle, roditelji čija su djeca pohađala župne škole financirali su (uz pomoć ostalih župljana) školu koju pohađaju njihova djeca i istodobno plaćali (i plaćaju) porez za financiranje lokalnih državnih škola. Spremno su podnosili (i podnose) takvu nepravdu da bi svojoj djeci osigurali kvalitetnu naobrazbu i očuvanje vjerskoga i etničkoga identiteta.

Hrvatske župne škole

Hrvatski useljenici slijedili su uzore drugih katoličkih etničkih skupina u Americi, osnivali svoje župe, gradili crkve i, gdje je bilo moguće, otvarali škole u kojima se za dugo učio hrvatski jezik.

Suvremeni izvori iz godine 1930. svjedoče da je od tadašnjih trideset i tri hrvatske katoličke župe u Americi, njih 17 imalo župne škole. Ovdje donosimo mjesta u kojima su škole tada postojale, godine utemeljene (za onu u Millvaleu, Pa, nisam uspio pronaći godinu, ali bilo je to početkom 1900-ih), broj učenika, broj časnih sestara-učiteljica i kojoj su redovničkoj zajednici pripadale.

Mjestogodinabroj učenikaDružba sestara
Chicago (Uznesenja BDM)1926.200č. s. Klanjateljice 4
Chicago (Sv. Jeronim)1922.500č. s. Klanjateljice 10
Chicago (Presv. Srce Isusovo)1914.290č. s. sv. Franje 6
Chicago (Presveto Trojstvo)1915.300č. s. sv. Franje 6 (od 1921.)
Cleveland (Sv. Pavao)1909.300č. s. sv. Franje 5 (od 1920.)
East Chicago, Illinois1919.276č. s. Klanjateljice 5
Gary, Indiana1918.200č. s. sv. Franje 4
Johnstown, Pa1908.260č. s. Klanjateljice 5 (od 1908.)
Joliet, Illinois 1907.250č. s. sv. Franje 6
Kansas City1902.642 + sirotišteč. s. sv. Franje 9 (od 1909.)
McKeesport, Pa1912.270č. s. Klanjateljice 6
Millvale, Pa19??80č. s. sv. Franje 2
Milwaukee     1927.100č. s. sv. Franje 3
Omaha1926.250č. s. uršulinke 5
St. Louis1906.200č. s. Klanjateljice 8 (od 1910.)
Steelton1902.491č. s. Klanjateljice 9
Youngstown1914.323č. s. uršulinke 5

Dakle, u gore navedenoj godini (1930.), u hrvatskim župnim školama bilo je 4932 đaka i 98 časnih sestara-učiteljica. Neke od navedenih škola (Milwaukee, St. Louis i Youngstown, na primjer) bile su zatvorene negdje nakon Drugoga svjetskoga rata, a u West Allisu, Wis. i Pittsburghu bile su u poratnim godinama otvorene.

Citanka za hrvatske katolicke skole u Americi

Čitanka za hrvatske katoličke škole u Americi, priređena i tiskana u Zagrebu 1926.

Vrhunac katoličkih župnih škola u Americi bio je polovicom 1960-ih godina, kad ih je bilo više od dvanaest tisuća. Društvene, gospodarske, demografske, ideološke, crkvene i druge promjene pridonijele su opadanju broja katoličkih župnih (i srednjih) škola. Naravno, ovo se odrazilo i na hrvatske župne škole, pa je većina zatvorena ili spojena sa školom neke susjedne župe. Koliko znamo, još su otvorene samo dvije hrvatske župne škole u Americi, u župi Srca Isusova na jugu Chicaga i župi sv. Jeronima nedaleko od centra toga velegrada. Ovih dana čitamo da će i škola župe sv. Jeronima biti zatvorena na kraju ove 2025./2026. školske godine.

Zupa Srca Isusova Chicago

Škola hrvatske župe Srca Isusova, Chicago (2026.)

Zupa sv. Jeronima Chicago

Škola hrvatske župe svetoga Jeronima, Chicago (2026.)

Časne sestre u hrvatskim župnim školama

U hrvatskim župnim školama služile su sestre-učiteljice iz sljedećih redovničkih zajednica. Sestre Klanjateljice Krvi Kristove, Školske sestre franjevke Krista Kralja, uršulinke i (poslije) Kćeri Božje Ljubavi.

Prve hrvatske časne sestre koje su pristigle u Ameriku služiti tamošnje hrvatske iseljenike bile su Klanjateljice Krvi Kristove. Došle su 1906. godine iz njihove središnje kuće u Banjoj Luci, gdje su djelovale još od 1879. godine.

Prije njihova dolaska poznati župnik u Kansas Cityju, Martin Davorin Krmpotić, koji je otvorio (1902.) prvu hrvatsku župnu školu u Americi, molio je časne sestre u Zagrebu da dođu i budu učiteljice u njegovoj župnoj školi, ali njegovi pokušaji nisu donijeli ploda.

Približno u isto vrijeme, župnik hrvatske župe u Millvaleu, Pennsylvania (Slovenac, Mihael Tušek), zamolio je sestre Klanjateljice u Banjoj Luci da pošalju nekoliko sestara u Ameriku i otvaraju hrvatske katoličke škole. Ohrabrile su ih i američke sestre toga reda. Nakon potrebnih crkvenih i američkih odobrenja, u New York je iz Bosne stiglo 16 sestara Klanjateljica u kolovozu 1906. godine. Ali, župnik Tušek, koji ih je pozivao, nije više bio u Millvaleu. Život im se zakomplicirao i s američkim sestrama zbog nepoznavanja engleskoga jezika, pa su pridošle sestre bile na velikim mukama. Ipak, zahvaljujući hrabrosti i sposobnosti časne majke Marije Pauline Schneeberger (1863. – 1941.), sestre su uspjele postaviti čvrste temelje i osigurati budućnost svojoj zajednici u Americi.

Župnik Krmpotić doznao je za dolazak sestara Klanjateljica i jedva dočekao da ih može pozvati u svoju župnu školu. Tako je otpočela njihova misija i među Hrvatima u Americi i zadugo su bile učiteljice u više hrvatskih župnih škola.

Vlč. Davorin Krmpotić odigrao je važnu ulogu u dolasku u Ameriku Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Naime, na njegov poziv, četiri sestre iz te družbe došle su u listopadu 1909. iz Maribora u Kansas City. Bile su to Bonaventura Kunst (1876. – 1949.), Klotilda Sternad, Aurelija Plankar i Pulherija Zovko. One su od tada vodile hrvatsku župnu školu u Kansas Cityju. Broj sestara se povećavao i sestre iz ove družbe postale su učiteljice u više hrvatskih i slovenskih škola u Americi. Među njima je bio lijep broj sestara iz hrvatskih američkih župa.

Sestre Družba svete Uršule ili uršulinke bile su učiteljice u dvije hrvatske župne škole (Omaha i Youngstown). Nisam uspio pronaći jesu li bile iz Hrvatske ili Amerikanke (možda i hrvatskoga podrijetla). Sestre uršulinke potječu još iz 16. stoljeća i bile su vrlo utjecajne u povijesti američkoga katoličkoga školstva, posebice za naobrazbu i odgoj djevojaka. Među ostalim, u New Orleansu su utemeljile (1729.) veoma poznatu Katoličku uršulinsku akademiju za žensku mladež.

Na poziv vlč. Bosiljka Bekavca (starijega) u hrvatsku župu u mjestu Rankin, Pennsylvania, stigle su iz Sarajeva u rujnu 1926. godine četiri sestre Kćeri Božje Ljubavi. Kako se broj sestara povećavao, tako su one širile svoju misiju djelovanja među hrvatskim iseljenicima. U početku podučavale su vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, brinule se za nezbrinute, uređivale crkvu… a s vremenom su postale i učiteljice u nekoliko hrvatskih župnih škola, Farrell-Sharon, Pennsylvania; Milwaukee i West Allis, Wisconsin, na primjer.

Na sjevernoamerički kontinent pristigle su s vremenom i sestre iz sljedećih zajednica: Školske sestre franjevke iz Bijeloga Polja, sestre sv. Vinka Paulskoga (milosrdnice), Služavke Maloga Isusa, dominikanke, franjevke Kćeri Milosrđa i franjevke od Bezgrešnog Začeća. (Ako koja družba sestara nije navedena, ispričavam se. Nije namjerno!)

Sestre koje su pridošle posljednjih desetljeća prošloga stoljeća uglavnom su podučavale vjeronauk, vodile crkveno pjevanje, pripremale mlade za svete sakramente, brinule se za uređivanje crkava i liturgijske potrebe, radile na humanitarnom i kulturnom polju… Svojom prisutnošću, molitvom i radom bile su i ostale važan čimbenik u životu hrvatskih iseljeničkih zajednica u Americi i svijetu.

Zaključno

Kao što nije dovoljno istražen rad i uloga hrvatskih ženskih (gospojinskih) društava u povijesti Hrvata u Americi (i drugdje), slično tomu, ostaje na mlađim povjesničarima sagledati i javnosti predstaviti važnost postojanja i djelovanje hrvatskih župnih škola u Americi i nesebičan rad časnih sestara, koje su desetljećima s ljubavlju podučavale i odgajale djecu hrvatskih doseljenika u više hrvatskih naseobina diljem Amerike.

dr. Ante Čuvalo

Crtice iz povijesti Hrvata u Americi: Ženska (gospojinska) društva

Originally posted on March 26, 2026 – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća https://www.hkv.hr/hkvpedija/iseljenistvo/47280-a-cuvalo-zenska-gospojinska-drustva.html

Ovih ožujskih dana 2026. godine mogli smo gledati na HRT-u o radu i uspjesima udruge Mreža hrvatskih žena / The Croatian Women’s Network, koja obilježava 10. obljetnicu utemeljenja. To me je ponukalo ovim putem svratiti pozornost javnosti na povijest ženskih udruga u hrvatskim naseobinama u Americi, posebice od kraja 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća.

Ove crtice pišem ne samo radi trenutačnih vijesti o hrvatskim ženama u dijaspori, nego (još važnije) da bih ponukao neku od mlađih hrvatskih povjesničarki da se odvaži istražiti ovaj važan dio povijesti hrvatskog iseljeništva, koji je prečesto ne samo prešućen nego i zaboravljen. Naime, objavljene knjige o životu (tegobama, uspjesima i neuspjesima) Hrvata u svijetu uglavnom govore o društvima u kojima su prednjačili istaknuti muževi svog vremena. Ali, mi koji smo živjeli i radili u hrvatskim zajednicama u Americi i diljem svijeta dobro znamo da su žene, uz obiteljske odgovornosti i poslove izvan kuće, pridonijele neizmjerno mnogo za opće dobro u svim našim zajednicama. Rijetko se koja od žena „bavila politikom”, ali općenito govoreći, žene su bile glavni oslonac društvenog, kulturnog i humanitarnog rada u svim župama, udrugama, domovima, zborovima, hrvatskim školama, folklornim skupinama… No njihovi su doprinosi rijetko dobivali medijsku, a još manje znanstvenu pozornost. To je otpisivano kao „ženski poslovi”!

Ovdje ćemo barem natuknuti nekoliko točaka kao mogući putokaz za buduća dublja i šira istraživanja ovog važnog dijela povijesti hrvatske dijaspore.

Ženska društva krajem 19. i početkom 20. stoljeća

Da podsjetim, koraci samoorganiziranja američkih Hrvata u udrugu, koja je s vremenom postala Hrvatska bratska zajednica, najbrojnija hrvatska organizacija u Americi, sežu do 1894. godine. Samo dvije godine poslije u Chicagu je utemeljeno gospojinsko (žensko) potporno društvo Hrvatska vila. Bilo je to 7. veljače 1896. u domu mlade gospođe Ane Pintur (1873. – 1954.), rođ. Vučina u Jastrebarskom. Podatci (charter) države Illinois svjedoče da su zahtjev za registraciju društva Hrvatska vila podnijeli (i dobili) Ana Pintur, njezin muž Antun i Tomo Lacković iz Chicaga, čija je supruga bila jedna od utemeljiteljica tog društva.

Mali broj tadašnjih mladih i hrabrih žena napravio je prvi korak, i s vremenom su ostvarile velike uspjehe. Društvo je postalo odsjek broj 30 u HBZ-u, a gospođa Pintur obnašala je razne dužnosti u njegovu vodstvu, bila delegatica na nekoliko konvencija HBZ-a, i prvi kraju njezina ovozemaljskog života bila je imenovana začasnom članicom HBZ-a. Iz jednog izvora doznajemo da se na pogrebu jedne od članica Hrvatske vile u 1904. godini skupilo do 40 članica, što ukazuje na tadašnju snagu društva.

Nadalje, bilo je to 1897. kad je prva žena došla kao delegatica na konvenciju najveće hrvatske organizacije u Americi, 4. konvenciji Hrvatske zajednice (poslije Hrvatske bratske zajednice). To je bila Julija Bihelmajer iz gospojinskog društva Sv. Ana, odsjek br. 29 u Alleghenyju, Pennsylvania. Kad je ušla u konvencijsku dvoranu, svi su ostali delegati ustali, povikali: „Živjela!” i zapjevali: „Hrvatice ljubice, ljubile slobodu…”

Koliko sam mogao zapaziti, među ranim hrvatskim ženskim (gospojinskim) društvima u Americi bila su i sljedeća: Hrvatska vila u Chicagu; Sv. Ana u Pittsburghu (spominje se 1897., ali vjerojatno je ustrojeno barem godinu prije); Sveto Srce Marijino u St. Louisu, odsjek 157 HBZ-a, utemeljeno 1901; Marija Prečistog Začeća utemeljeno 1901. u Jolietu, Illinois; gospojinsko društvo Sv. Ana u St. Louisu; društvo Majka Božja u Pittsburghu, odsjek 98 HBZ-a; Zvijezda Danica u Lackawanni, odsjek br. 497 HBZ-a; Hrvatska Danica u Chicagu, odsjek broj 5 HZ-a Illinois; Majka Božja od Trsata u Chicagu; hrvatsko gospojinsko dobrotvorno društvo Katarina Zrinjski odsjek 13, HZ Illinois… Nadalje, treba imati na umu da su i sve hrvatske katoličke župe imale ženska potporna društva, koja su uvijek bila stabilan oslonac župa i ustrajno pomagala sve župne djelatnosti.

Premda su žene bile važan dio svih društava u iseljeništvu, one su utemeljile svoja (ženska) društva, afirmirale svoju samostalnost i dale velik doprinos životu i radu hrvatskih naseobina. Žene su se udruživale da bi zajedničkim snagama pomogle jedna drugoj i svojim sunarodnjacima koji su se našli na bespućima iseljeničkog života. Nije bilo rodnog sela ili šire obitelji da bi priskočili jedni drugima u pomoć pa su udruživanja nadomještala prazninu tradicionalnog domovinskog, šireg obiteljskog i društvenog života. Također, ženska društva imala su velik udjel u čuvanju hrvatskog jezika, kulturne baštine i nacionalnog identiteta u tuđem svijetu. Ali njihov je rad imao odjeka i u domovini, posebice na karitativnom i domoljubnom polju. Spremno su pomagale ne samo svojim najbližima nego i domovini u svim njezinim potrebama.

Hrvatska zena Chicago

Društvo Hrvatska žena

Važno je ovdje upozoriti na gotovo stogodišnje postojanje i ustrajno djelovanje društva Hrvatska žena u Americi. Ono je utemeljeno 1929. godine u Chicagu. Naime, izvorno društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Zagrebu 1921. godine. Utemeljiteljice su bile poznate Hrvatice tog vremena: Marija Kumičić, Zora pl. Trnski, Ivka barunica Ožegović… Njihova imena svjedoče o ugledu i ozbiljnosti tog pothvata. Ubrzo nakon Zagreba ogranci društva Hrvatska žena osnovani su u više gradova diljem Hrvatske.

Nije slučajno da je društvo Hrvatska žena utemeljeno samo nekoliko godina nakon što su ključni hrvatski političari odveli svoj narod u jugoslavenske magle. Gore spomenute Hrvatice sagledale su težak položaj u kojem su se Hrvati našli i poduzele konkretne korake da bi pomogle svom narodu, posebice najpotrebitijima.

Jedna od utemeljiteljica Hrvatske žene u Osijeku, spisateljica Josipa Glembay, napisala je 1922. godine:

Za dom svoj živi, pati i radi
Sloga Hrvata nam je spas
Doći će i vama sretni dani
Zapjevajmo u sav glas
„Ljubit slobodu, a mrzit zlo
Hrvatske žene geslo je to.”

Te misli doprle su i u daleku Ameriku i društvo Hrvatska žena utemeljeno je u Chicagu 27. siječnja 1929. godine. Dogodilo to se samo 21 dan nakon uvođenja srpske diktature u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj jugo-državi.

 Hrvatska zena grb

Pothvati žena u Zagrebu 1921. i onih u Chicagu 1929. bili su domoljubni i čovjekoljubni refleksi Hrvatica koje su bile spremne raditi i žrtvovati se za dobrobit svog naroda, u domovini i iseljeništvu.

Društvo Hrvatska žena u Americi je nekoć imalo ogranke u Pittsburghu, Clevelandu, Youngstownu, Detroitu… ukupno 26 „grana”. Društvo je bilo (i ostalo) neovisno, nije pripadalo (i ne pripada) nekoj krovnoj organizaciji, stranci ili ideologiji. Svrha mu je bila (i ostala) humanitarno i kulturno djelovanje prožeto hrvatskim domoljubljem. To svjedoče djelatnosti Hrvatske žene u Americi, posebice u Chicagu, tijekom obrambeno-osloboditeljskog rata, kad su žene svojim humanitarnim radom iskazale neizmjernu ljubav za najpotrebitije u domovini.

Osim slanja pisama i posjeta utjecajnim ljudima i ustanovama u Americi, Hrvatska žena neumorno je prikupljala novac i odaslala više od 100 kontejnera pomoći u domovinu – više od 10 milijuna američkih dolara vrijednosti. K tomu, Hrvatska žena iz Chicaga pomogla je, moralno i materijalno, ponovnom utemeljenju (1990.) društva Hrvatska žena u Zagrebu.

Također, društvo Hrvatska žena izdavalo je u Chicagu krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih godina časopis Hrvatica i time jačalo kulturno djelovanje svojih članica i prijatelja te poticalo na rad za opće dobro.

Zaključno

Rad današnje Mreže hrvatskih žena moderniji je nego onih iz ranijih vremena, ima nove načine komuniciranja, djeluje brže i globalnije… Uostalom, Hrvatska je konačno samostalna država koja ih povezuje i s kojom surađuju. Ali udruživanje i rad Hrvatica sve tamo od kraja 19. stoljeća do onih iz 1990-ih godina i danas imaju zajedničke trajne vrijednosti. To su ljubav za obitelj, humanitarni i kulturni rad, očuvanje nacionalnog i vjerskog identiteta i, u isto vrijeme, afirmacija i ravnopravnost žena na svim društvenim razinama i poljima rada. Može se biti moderna žena i ostati vjernom svojim korijenima, pridonoseći boljoj budućnosti svog roda i naroda!

dr. Ante Čuvalo

Crtice iz povijesti Hrvata u Americi – „Dan kardinala Stepinca” – zaštitni znak vjernosti i nade

Ovih kišnih dana početkom veljače Hrvati u domovini i diljem svijeta slavili su Stepinčevo – od zagrebačke katedrale do crkava u kojima se okupljaju Hrvati katolici u Australiji, objema Amerikama i mnogim zemljama Europe. Vatikan šuti; mi molimo, svjedočimo i govorimo istinu o svetačkom životu i mučeništvu blaženoga Alojzija Stepinca.

Nije to tako davno bilo kad Hrvati u domovini nisu smjeli o Stepincu javno govoriti, ali su se njemu molili, posjećivali njegov grob i potiho govorili svojim mlađima tko je bio Alojzije kardinal Stepinac. Dok je tako bilo u domovini, u slobodnom svijetu se itekako o Stepincu govorilo i pisalo jer je bio uzor vjere i obrane temeljnih Božjih i ljudskih zakona i prava, ne samo Hrvatima, nego katolicima i drugima diljem svijeta.

Američki katolici dizali su glas za Stepinca

Koliko su američki katolici cijenili nadbiskupa (od 1952. kardinala) Stepinca, i podizali glas u njegovu obranu, navest ćemo samo nekoliko primjera. Početkom 1947. godine, nadbiskup grada Omahe, Nebraska (Msgr. J. H. Ryan) predao je Bijeloj kući peticiju s više od 40 tisuća potpisa iz njegove nadbiskupije, tražeći od Trumana da poduzme sve moguće da bi se nadbiskupa Stepinca pustilo iz zatvora, a njegovo suđenje nazvao je sudačkom lakrdijom. Na sličan su način i američki katolički ratni veterani pozivali predsjednika Trumana da stane u obranu političkih prognanika pod komunističkim režimima, uključujući i nadbiskupa Stepinca. U veljači 1947., newyorški nadbiskup, veoma ugledni kardinal Francis Spellman, najavio je gradnju srednje škole u mjestu White Plains pod imenom The Archbishop Stepinac High School. Otvorena je 1948. i danas je jedna od najpoznatijih srednjih škola u Americi i s ponosom nosi Stepinčevo ime.

Nadalje, američki katolici održali su nekoliko javnih skupova s više tisuća ljudi na kojima su prosvjedovali protiv suđenja Stepincu i tražili njegovu slobodu. Jedan od tih skupova bio je u listopadu 1947. u Philadelphiji, prigodom obljetnice Stepinčeve presude. Organizirala ga je drevna udruga američkih Iraca, the Ancient Order of Hibernians. Na skupu je bilo desetak tisuća ljudi. Glavni govornik bio je sudac Clare Gerald Fenerty.

 The Man and His Case

Tada je usvojena rezolucija u kojoj se od predsjednika Trumana traži da posreduje kod „crvenog Fuehrera Balkana” da Stepinac bude oslobođen.

U Brooklynu, New York, „Odbor američkih katolika za oslobođenje Nadbiskupa Stepinca” neumorno je radio da Amerikanci doznaju za Nadbiskupovo hrabro držanje na komunističkom sudu. Odbor je također predano vršio pritisak na američke vlasti da bi Nadbiskup bio pušten iz zatvorskih uza. Tako je pod pokroviteljstvom Odbora održan veličanstven skup 16. ožujka 1948. u Brooklynu. Na njemu je sudjelovalo više od tri tisuće ljudi i nekoliko važnih dostojanstvenika. Među njima bio je grof Anthony H. O’Brien of Thomong, koji je naglasio veličanstveno Stepinčevo držanje na sudu i pobio „dokaze” onih koji su tvrdili da je Stepinac pravedno osuđen (to je uključivalo i nekoliko protestantskih propovjednika koji su se nešto prije toga vratili iz prijateljskog posjeta Titu). Anthony H. O’Brien bio je autor knjige Archbishop Stepinac, the Man and His Case, Dublin: The Standard, 1947.

Američki Hrvati i „Dan nadbiskupa Stepinca”

U gotovo svim hrvatskim naseobinama u Americi i Kanadi, počevši s godinom 1947., svake godine slavljen je „Dan nadbiskupa Stepinca”. Ovdje ćemo ukratko predočiti povijest tih proslava kojima je svrha bila ne samo moliti za Stepinčevo zdravlje i da se što prije iz zatvora vrati svom narodu, nego i upozoriti svjetsku javnost na progone koje je trpio on i njegov hrvatski narod pod totalitarističkim komunističkim režimom.

Koliko mogu dokučiti iz hrvatskoga poratnoga tiska u Americi, ideju za proslavu „Dana nadbiskupa Stepinca” predložio je u veljači 1947. godine zagrebački svećenik dr. Stjepan Lacković, nekadašnji Stepinčev tajnik koji se našao u emigraciji. On je čak istaknuo da bi bilo prikladno taj Dan slaviti u svibnju (Stepinac je rođen 8. svibnja 1898.) ili u lipnju tijekom kojega su blagdani sv. Alojzija (Stepinčev imendan) i sv. Ivana Krstitelja (Stepinčevo biskupsko ređenje). Prijedlog za slavlje „Dana nadbiskupa Stepinca” bio je pozdravljen i slavlja su te godine otpočela, ali ne u svibnju ili lipnju, nego u kasnijim mjesecima u godini.

Prva proslava „Dana nadbiskupa Stepinca” u Americi održana je 27. srpnja 1947. godine u Youngstownu, Ohio. Tamošnji Hrvati su se zadugo ponosili time da su oni bili začetnici ovoga, moglo bi se reći, pokreta. Ali, nije to bilo slučajno. Naime, začetnik ideje, velečasni Lacković, bio je tada župni pomoćnik u hrvatskoj župi u tom gradu. Na svim svečanim proslavama skupljan je i dragovoljni doprinos u „Fond nadbiskupa Stepinca” „u svrhu pomaganja hrvatske sirotinje, žrtava rata i terora”. Slanje novca u prvom redu bilo je usmjereno izbjeglicama u europskim logorima.

Te (1947.) godine „Dan nadbiskupa Stepinca” slavljen je u sljedećim gradovima: Gary, Indiana, 1. rujna; Milwaukee i susjedni gradić West Allis, Wisconsin, 7. rujna; New York, 28. rujna; Omaha, Nebraska, 12. listopada, a u Kanadi, zajednička proslava Hrvata Hamiltona, Toronta, Welland i Windsor održana je u Hamiltonu 21. prosinca 1947. U godini 1948. i dalje slavlja su održavana u gotovo svim hrvatskim župama u Americi i Kanadi.

Proslave Stepinceva u New Yorku

Neprijatelji se propinju

Moglo se očekivati da će na slavlja u čast nadbiskupu Stepincu reagirati Titov režim i njegovi poslušnici u Americi. Najpoznatija i najbučnija dreka dogodila se tijekom slavlja u New Yorku (28. rujna 1947.). Naime, dok se u velikoj hotelskoj dvorani okupilo oko 1500 Amerikanaca i Hrvata, jedan broj „jugovića” je ušao u hotel, a drugi su pred hotelom prosvjedovali i uzvikivali i nama danas prepoznatljive mantre: smrt fašizmu, ustaše, mačekovci, čak i smrt Stepincu. Zaista, dr. Maček je tada bio među uzvanicima u slavljeničkoj dvorani. Dok su brojni Amerikanci tražili Stepinčevo oslobađanje, oni su zahtijevali njegovu smrt! Oni su u američkoj demokraciji slobodno propagirali svoj crveni fašizam i totalitarizam. Među drečavcima bila je i činovnica iz jugo-konzulata u New Yorku. Njihovo urlanje urodilo je njima nepoželjnim plodovima: čeličili su hrvatsko domoljublje i odlučnost u radu za istinu i slobodu.

Chicago 1953. godine

Papa Pio XII. imenovao je nadbiskupa Stepinca kardinalom 29. studenoga 1952. Time je bio počašćen ne samo Stepinac za čvrstu vjeru i vjernost Crkvi, nego i hrvatski narod. Bila je to glasna poruka da nije zaboravljen ni Nadbiskup ni njegov narod.

Budući da je Stepinac bio u zatvoru i nije se mogao pridružiti novoimenovanim kardinalima na konzistoriju kod Pape 12. siječnja 1953., Hrvati Chicaga i okolice su tom prigodom njemu u čast održali u nedjelju 11. siječnja 1953. „Svečanu akademiju u počast Njegove Uzoritosti kardinala Stepinca”. Ako se nije smjelo slaviti u domovini, slavilo se u Americi!

Više od 3000 Hrvata i njihovih prijatelja okupilo se taj dan u (tada poznatom) Ashland Boulevard Auditoriumu na zapadnoj strani grada. Bili su tu crkveni i politički dostojanstvenici, uključujući i nadbiskupa Samuela kardinala Stritcha i američkoga senatora Paula Douglasa, koji su održali prigodne govore. Bili su prisutni predstavnici Slovaka, Čeha, Poljaka, Slovenaca, Ukrajinaca i Makedonaca. U kulturnom dijelu programa nastupili su operni pjevač Dragutin Šoštarko, Hrvatsko pjevačko društvo „Zora”, folklorne skupine i drugi. Slavlje su popratili chicaški i američki mediji. Hrvati Chicaga ponosno su pisali da je to bila najveličanstvenija hrvatska manifestacija do tada u Americi.

Kardinal Stritch

Kardinal Stritch govori

Treba napomenuti da je također 1953. godine objavljena vrlo važna knjiga Richarda Pattee, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac. Milwaukee: The Bruce Publishing Company, 1953.

Moglo bi se reći, gore navedene proslave bile su samo početci slavlja i potom štovanja imena kardinala Stepinca u Americi i u svijetu. Imena hrvatskih udruga, škola, folklornih skupina, kulturnih centara, instituta, Caritasa, domova za starije, kapelica, oltara, misija, župa… nose danas njegovo ime. Jedna ulica u centru New Yorka, a druga u Chicagu nose počasno ime kardinala Stepinca, a Zagreb nema ulice ili trga Stepincu posvećenih.

Lik i ime kardinala Stepinca posebice su bili zapaženi u Washingtonu tijekom 1979. godine. Naime, fra Mladen Čuvalo, tadašnji župnik hrvatske župe u New Yorku, prigodom obljetnice smrti kardinala Stepinca i mučeništva fratara na Širokom Brijegu, kratkom molitvom otvorio je 8. veljače početak novog zasjedanja Američkoga Kongresa. Nekoliko se kongresnih zastupnika nakon molitve obratilo kolegama i naglasilo obljetnicu smrti kardinala Stepinca i njegovo svjedočenje za vjeru i ljudska prava. U svibnju te godine, prigodom Stepinčeva rođendana, nekoliko američkih saveznih država i većih gradova u kojima živi veći broj Hrvata proglasili su 8. svibnja 1979. Danom kardinala Stepinca. A u listopadu iste godine na svečanom prijemu u jednoj od prostorija kongresne zgrade u Washingtonu (the Capitol) dodijeljeno je priznanje Cardinal Stepinac Justice Award jednom senatoru i dvanaestorici kongresmena za njihove zasluge u promicanju istine, pravde i slobode; za koje je kardinal Stepinac svojim životom i smrću posvjedočio.

Cardinal Stepinac Justice Award

Nagrada kardinala Stepinca Justice Award – dodjela u Washingtonu

Medalja rad J. Turkalja

Rad Josipa Turkalja

Promijenila su se vremena i državne granice. Pao je velik broj života i podnijele su se neizmjerne patnje da bi se došlo do slobode i hrvatske države, ali u mnogim glavama, pa i nazovimo hrvatskim, blaženi Alojzije Stepinac još je prepreka koju ne mogu preskočiti. Ako bi prihvatili Stepinca i njegove moralne vrijednosti, morali bi promijeniti svoj život i svjetonazor. Taj im se korak ne da napraviti. Lakše je i unosnije Stepinca ocrnjivati nego ga slijediti!

Ovdje smo ukazali na lik i značenje Alojzija kardinala Stepinca među Hrvatima Amerike do potkraj komunističkoga mračnoga doba u Hrvatskoj. Među hrvatskim iseljeništvom Stepinčevo je danas jedan od najsvečanijih blagdana tijekom crkvene godine. On je za nas svetac kojem se molitvama utječemo za obitelj i domovinu!

dr. Ante Čuvalo

Ante Čuvalo, The Croatian National Movement 1966-1972

Ante Čuvalo, The Croatian National Movement 1966-1972, East European Monographs, Columhia University Press, New York 1990, 275 str. 

Ovo je prva i zasad jedina historiografska studija (nastala 1988. godine) u kojoj su sustavno obrađena zbivanja u Hrvatskoj 1966.-1972. U nizu radova, domaćih i inozemnih, koji dotiču ovu problematiku ‘hrvatski nacionalni pokret’ se dotad usputno promatrao tek u kontekstu cjelovite povijesti Jugoslavije. Istodobno, kao što i sam autor uvodno konstatira, njihovo je temeljno obilježje da smještaju ova događanja u perspektivu odnosa Istoka i Zapada, pri čemu se jedinstvo i stabilnost tadašnje Jugoslavije uzimaju kao pretpostavka geopolitičke ravnoteže u Europi. Zato se i dogodilo da se jedna »prekomjerna decentralizacija« koja se javila kao dio nastojanja pokreta mogla smatrati negativnom, a njeni nositelji »opasnim nacionalističkim romantičarima«. Sva zapadna literatura, kaže Čuvalo, čak i ona koja je u pokretu vidjela liberalističku i humanizirajuću potku (kao npr. autor Pedro Ramet), ocijenila je da su lideri ovog pokreta ‘ipak išli predaleko’ i ugrozili stabilnost cijele tadašnje države. Takvim gledanjem većina se ove literature približila ondašnjem službenom jugoslavenskom tumačenju. 

Pristup za koji se autor opredjeljuje u svojoj analizi jest nastojanje da se pokret promatra sam po sebi: u svojim ciljevima, razlozima, uzrocima i prirodi. U ovom kratkom prikazu treba istaknuti neke zanimljive teze Čuvalove knjige. 

To što nije bilo ‘čistke’ u Partiji nakon političkog pada Rankovića, misli autor, razlogom je teških posljedica na unutarnacionalne odnose u Jugoslaviji (40.). Jer, u tome su Hrvati i drugi nezadovoljni narodi vidjeli dokaz nacionalne nejednakosti i, osobito, signal da se hrvatski nacionalizam smatra opasnijim nego srpski. Zato su, između ostalog, hrvatski partijski lideri tog doba naglašavali da je unitarizam zapravo velikosrpski hegemonizam koji je osnovnim uzrokom za rast drugih nacionalizama. Isticali su, dapače, da je on još opasniji od centrifugalnih nacionalizama drugih, jer je dobro organiziran i s razvijenom infrastrukturom u saveznoj državi. 

U spomenutoj je literaturi dosta proširena teza da su izvori nacionalnih suprotnosti u Jugoslaviji bile kulturne i religijske predrasude, osobito one između Hrvata i Srba – ali to nije točno, kaže autor, jer je u pretpovijesti toga politička i kulturna i, posebno, gospodarska različitost i nejednakost (77.). Korijeni hrvatskog nacionalizma dublji su i vezani uz nacionalnu povijest, u kojoj je prisutna stalna težnja da se uključivanjem u modernu Europu i svijet izbori svoje mjesto. Gospodarska su pitanja krajem šezdesetih godina pripomogla da se mnogo članova Saveza komunista u Hrvatskoj uključi u raspravu o međunacionalnim odnosima i to ih je približilo nacionalno svjesnim hrvatskim marksistima i tradicionalnim nacionalistima. 

Na vrhuncu pokreta, sedamdesetih godina, partijsko su vodstvo činile tri frakcije – konzervativci, neokonzervativci i liberali. Desetom sjednicom CK SKH nastala je razdjelnica: došlo je do temeljne podjele na konzervativce i hberale. Nakon toga dio je liberala počeo oponirati vodstvu, smatrajući da je ono preambiciozno u svojim zahtjevima za nacionalnom emancipacijom i istodobno ‘premekano’ u odnosu spram političke akcije intelektualaca i studenata. Taj dio bivših liberala postao je neokonzervativan i približio se konzervativcima, dok su oni s vrha Partije, ‘progresivci’, kasnije nazvani od partijskih funkcionara ‘nacionalističkom frakcijom’, postah bliži inteligenciji. Vodstvo, koje je nakon X. sjednice legitimiralo hrvatski nacionalni pokret, ideološki je, po Čuvalu, sljednik loze ‘nacionalno svjesnog marksizma’ koji je u Hrvatskoj nastao prije i za vrijeme II. svjetskog rata (a koja tradicija je uvijek bila protudogmatska i nacionalno šire orijentirana nego boljševizirano vodstvo KPJ/SKJ) (134.). ‘Progresivci’ su, kaže autor, imali moral, ideološku ispravnost i podršku naroda, a njihovi oponenti pohtičku, vojnu i gospodarsku moć u svojim rukama. 

Osim malog broja režimskih apologeta, hrvatsku humanističku inteligenciju činile su kasnih šezdesetih i ranih sedamedesetih godina dvije osnovne grupe: nacionalno orijentirani intelektualci i internacionalni marksisti (141.). Prva grupa je djelovala u Matici hrvatskoj, na Sveučilištu i u časopisima, zagovarajući nacionalnu državnost kao pitanje od temeljnog političkog i nacionalnog značaja. Iako su internacionalisti imali drugačiji odnos prema nacionalnom pitanju, njihova je djelatnost u to vrijeme ipak jako važna zbog kritičkog propitivanja nekih teorijskih i ideoloških pitanja. 

Autor smatra da je neposredna uloga Katoličke crkve u pokretu bila od minimalnog značenja. Između progresivnog partijskog vodstva i visokih crkvenih autoriteta vladala je u to vrijeme, po njemu, određena vrsta ‘primirja’. Budući da Crkva nije bila sigurna u ishod zbivanja, prihvatila je, kaže Čuvalo, politiku čekanja. On iznosi i tvrdnju da je konzervativni dio crkvene hijerarhije stvarno bio bliži neokonzervativcima u SK nego ‘progresivcima’ ili nacionalistima, objašnjavajući to samorazumijevanjem njihove pozicije u KC-u – mislili su, slično konzervativcima u državi, da treba štititi društvo od liberalne ‘anarhije’ (156.-7.). Čak i nakon političke ‘čistke’ u Hrvatskoj 1971. i 1972. godine, kaže Čuvalo, Crkva je prilično nevoljko i malo protestirala vlastima oko progona studenata i intelektualaca. Neosporno, Crkva je imala, dugoročno gledano, pozitivnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvješćenju, jer je stalno bila politička i ideološka protuteža komunizmu. To što Crkva nije imala značajniju političku ulogu u pokretu kako su neki očekivali može se objasniti, po autoru, time što je ona dulje vrijeme, ograničena u svom djelovanju, ‘upravljala’ svoje privrženike u čisto ‘eshatološku’ sferu i time depohtizirala mase. Na taj način, misli Čuvalo, ona je zapravo pomogla režimu u uspostavljanju potpune socijalne kontrole. 

Razvoj ‘hrvatskog nacionalnog pokreta’ Čuvalo vidi u tri razdoblja: prvo od 1965. do 1968. godine, drugo od 1968. do 1970. i zadnje od siječnja 1971. do prosinca 1971. godine. »Niti jedna od suprotstavljenih ideoloških strana, ni Komunistička partija ni religijske institucije nisu bile sposobne ostvariti nacionalno jedinstvo hrvatske nacije. Inteligencija, potekla iz različitih društvenih i ideoloških sredina bila je baš ona, koja je pridonijela nacionalnom jedinstvu.«(187.) Dakle, u prvoj fazi intelektualci su postali glasnogovornici hrvatskih nacionalnih ciljeva, da bi kasnije do istih shvaćanja došli i novi liberalni elementi u partiji, iako su oni govorili u terminima ‘klasne borbe’, za razhku od intelekutalaca, koji su upotrebljavali i nacionalne i klasne reference. Osnovno je, u to vrijeme, da ni intelektualci niti partijsko vodstvo zapravo ne dovode u pitanje državu ili sustav same po sebi, nego traže dosljednu primjenu temeljnih partijskih načela, i to osobito onih koji su se ticali hrvatskih nacionalnih interesa. U trećoj fazi pokret je zadobio masovnu podršku. Ali, on zapravo nikad nije bio organizacijski čvrst, nego kombinacija djelatnosti različitih grupa, od kojih su tri središta najvažnija: Matica hrvatska (»Duša pokreta su bih intelekutualci koji su se okupili oko MH«), vrh SKH i studenti na Sveučilištu (»pravi idealisti pokreta«). Uloga partijskog vodstva bila je ogromna, ali mu je nedostajalo moći i sposobnosti da transformira masovnu podršku u političku akciju (189.). »Progresivci su postali narodni tribuni, ali jedino političko oružje koje su imali bile su neorganizirane mase.« Komentirajući hladan, pa i negativan politički odnos Zapada prema pokretu, autor ističe da je partijsko rukovodstvo propustilo ozbiljnije se baviti pitanjem odnosa Zapada i Istoka.

U kontekstu nacionalne povijesti ova se zbivanja, po Čuvalu, mogu prepoznati kao nastavak hrvatske nacionalne borbe započete sredinom 19. stoljeća, a koja se od tada kretala neprestano kroz dva opredjeljenja – za hrvatsku državnost u Jugoslaviji i za njenu potpunu neovisnost. Hrvatski nacionalni pokret u mnogočemu, po autoru, liči na HSS Stjepana Radića: u dihotomiji starčevićanstva i jugoslavenstva Radić je bio između – nije tražio rušenje Jugoslavije, nego hrvatsku državnost u njoj (190.). 

Knjiga ima sedam poglavlja: Izvori i ideologija modernog hrvatskog nacionalizma (5.-21.), Decentralizacija sredinom šezdesetih i nacionalno pitanje u Jugoslaviji (22.- 45.), Razvoj hrvatskog osvješćenja šezdesetih (46.-76.), Hrvatski nacionalizam i jugoslavensko gospodarstvo (77.-103.), Kulturni nacionalizam (104.-125.), Socijalni elementi hrvatskog nacionalnog pokreta (126.-157.), Put u Karađorđevo (158.-186.) i Zaključak (187.-195.). 

Opsežne bilješke (210.-253.) i bibliografija (254.-271.) svjedoče daj e autor svoju analizu iscrpno argumentirao, koristeći svu tada postojeću literaturu različite provenijencije a također i komentare u svjetskom tisku onog doba. Treba pohvaliti jednostavnost stila koja bi, uz potrebu da se i domaća javnost upozna s vrijednom analizom ovih zbivanja, trebala biti preporuka hrvatskom prijevodu ove monografije. 

Katarina Spehnjak ; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Hrvatska

Časopis za suvremenu povijest, Vol. 30 No. 1, 1998.

Crtica iz povijesti Hrvata u Americi: Politička raskrižja u početku 20. stoljeća

Objavljeno: 05. veljače 2026, Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća https://www.hkv.hr/hkvpedija/iseljenistvo/47001-a-cuvalo-crtica-iz-povijesti-hrvata-u-americi.html

Prve godine prošloga stoljeća u Hrvatskoj su bile krvave i dramatične, moglo bi se reći i sudbonosne, a Hrvatima u Americi bile su, u najmanju ruku, zbunjujuće. Napomenimo, kraj Khuenova terora došao je u lipnju 1903. Približno u isto vrijeme krenulo se s politikom „novoga kursa”, koja je dvije godine poslije toga izrodila dvije važne rezolucije (Riječku i Zadarsku) i hrvatsko-srpsku koaliciju.

Bilo je to dramatično doba i u susjedstvu. U Bosni i Hercegovini godine 1903. smrt je okončala vladavinu Benjamina Kallaya, koji je pokušao nametnuti unitarizam i ideologiju „bosanske narodnosti”. Iste su godine (1903.) urotnici velikosrbi u Beogradu na divljački način pogubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu, na prijestolje doveli dinastiju Karađorđevića i zacrtali doskorašnje srpske osvajačke pohode. Tu su bili i početci Crne ruke (Ujedinjenje ili smrt), vojne tajne organizacije koja je organizirala „četnike” za terorističke pothvate u susjedstvu. Velikosrpski je cilj bio (i ostao) ujedinjenje „srpskih zemalja”.

Američki Hrvati toga vremena pomno su pratili domovinska događanja i pomagali na sve moguće načine svojemu narodu, ali su bili istodobno politički poprilično zatečeni. Pitanje je bilo: kojim putom u budućnost? Koju domovinsku politiku slijediti?

Kojim putom

Kod nekih, hrvatsko-srpska suradnja u domovini bila je bezazleno pozdravljena. Drugi, premda nisu bili protiv „novoga kursa”, bili su oprezni. Treći su ostali nepokolebljivi i zagovarali ne samo očuvanje hrvatske državnosti nego i njezinu potpunu samostalnost. Četvrti, posebice neki koji su nekoć bili u austro-ugarskoj vojsci, ostali su vjerni caru Franji. Peti su bili sljedbenici socijalizma, radničkoga internacionalizma i jugoslavenstva, ali su ipak gotovo uvijek čuvali kakvo-takvo hrvatstvo u svojem identitetu.

Na primjer, tadašnje hrvatsko glasilo Naša sloga u San Franciscu zagovaralo je zajedničku hrvatsko-srpsku školu za doseljeničku djecu. Navodno, bio bi manji trošak za jedne i druge. Za takav projekt opravdanje im je davala koalicija u domovini. No drugi su ih ovako opominjali: „Mi se još uviek nalazimo u prilikama medjusobne nesigurnosti. Imade medju nama na jednoj i drugoj strani još uvijek ljudi, koji sa strahom gledaju, ako im brat ulazi u kuću, da mu ju i ne preotme, a zoveš li ga u nju, boji se, da se u njoj ne izgubi.” (Hrvatska Zastava, 4. svibnja 1905.)

San Francisco

San Francisco u stara vremena

Na takav oprez upozoravalo ih je i pisanje srpskih glasila u Americi. Na primjer, dok se u domovini krojila hrvatsko-srpska koalicija i pisalo o zbližavanju s „braćom Srbima”, srpsko glasilo Srbin u Pittsburghu među srpske zemlje ubrajalo je Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu. Naime, u to vrijeme vlasnikom i urednikom Srbina postao je Rade A. Porubović, od kojega su američki Hrvati očekivali normalnije i prijateljskije pisanje od prijašnjega uredništva. Ali kako tjednik Hrvatska zastava 18. svibnja 1905. piše, on je u svojem prvom uvodniku „pozdravio ostale srpske novine s obećanjem, da želi razvijati s njima složan rad za napredak Srpstva. Ipak moramo na žalost konstatirati, da Srbin ni sada pod novim vlasničtvom ne pokazuje volje stati na ono sviestnije šire narodno gledište sa kojega bi se obazirati imao na ostalo Slavenstvo, a tu na prvom mjestu na čistu narodnu si braću Hrvate. O njima novi urednik ni rieči ne spominje, naprotiv kao i do sada trpa pod rubriku ‘Srpstvo’ našu Dalmaciju te priepornu Bosnu i Hercegovinu.”

Komentator, po uobičajenom hrvatskom načinu, umjesto osude, na kraju ponizno uredniku Srbina kaže: „Bilo bez zamiere!” Ti hrvatsko-američki simpatizeri „novoga kursa” bili su za suradnju sa Srbima, ponajprije sa Srbima u Hrvatskoj, ali da to bude „bratski” i „pošteno”! Tada, kao i poslije, ponizno su opominjali „braću”: nemojte pretjeravati, hajdemo pošteno! Ali bilo je i ostalo uzalud „ćoravu namigivati”!

Srećom, među sljedbenicima ove jake struje bio je i velik broj domoljuba i sposobnih kulturnih radnika. Oni su otpočeli mnogo prije „novoga kursa” i potom nastavili organizirati narodne zajednice, dramska društva, župe, zborove, čitaonice, Sokolski savez i druge organizacije koje su čuvale identitet, kulturnu baštinu i jezik Hrvata u Americi. Gajili su i čuvali svoje, a njihovo pro-(jugo)slavenstvo je ipak bilo prolazno.

Treća snaga među američkim Hrvatima bili su i ostali oni koji nisu skretali s hrvatskoga povijesnoga hoda. Vjerovali su da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu i državnu samobitnost. Te su se snage uglavnom okupljale oko hrvatskih rimo- i grkokatoličkih župa, oko uglednijih svećenika i javnih radnika.

Nadalje, među američkim Hrvatima u početku 20. stoljeća bio je jedan broj i tzv. austriaka. Imali su i svoje organizacije. Uglavnom su dolazili iz Dalmacije jer je taj dio Hrvatske (1815. – 1918.) bio pod izravnom upravom Beča, a ne pod jurisdikcijom Hrvatskoga sabora i bana. Među njima bilo je i mnogo bivših carskih vojnika pa su ostali vjerni caru Franji! Bili su ponosni na Beč, a ne na Zagreb. S „austriacima” je bilo podosta prepucavanja i muke dok nisu polako postali potpuno svjesni svojega hrvatstva.

Kad je buknuo Prvi svjetski rat, posebice kad je Amerika ušla u rat, ostatci „austriaka” i hrvatski domoljubi bili su označeni kao (potencijalni) državni neprijatelji. U prvom redu bili su to oni koji su se protivili srljanju u zagrljaj Beogradu. To je bilo dovoljno da Amerikanci posumnjaju u njihovu lojalnost i mnoge Hrvate (i druge tzv. enemy aliens) zadrže pod nadzorom i represijom, a neki su završili i u logorima. Raspad Austro-Ugarske Monarhije bio je kraj i naših posljednjih „austriaka”.

Tadašnja posebna sekta među Hrvatima u Americi bili su socijalisti. Sa Slovencima i Srbima tvorili su Jugoslavensku socijalističku federaciju. Od te tri skupine, Hrvati su bili s najvećom internacionalističkom usmjerenošću i najtvrđi revolucionari. Dok su drugi, na primjer, dali podršku američkom ulasku u Prvi svjetski rat, naši socijalisti, odnosno komunisti, ostali su anti-ratnici i šutjeli do kraja rata. Njima su Amerika i kapitalizam bili krivi za sve nedaće i zla u svijetu. Bili su vrlo uporni i naporni, unosili su puno nemira u hrvatske zajednice diljem Amerike, posebice u većim gradovima.

Tada i poslije, našim tzv. socijalistima ta je „bolest” ostala trajna! Oni su ponosni internacionalisti! Uvijek vrište protiv Amerike i Zapada, a spremno imitiraju radikalne ideje sa Zapada i fanatično ih slijede, ne misleći na potrebe svojega naroda i države! Istina, u ime „viših” ideala i socijalne jednakosti, oni danas sebi i svojima osiguravaju „svjetliju budućnost” na račun države koju nisu ni htjeli!

Gledajući s današnje vremenske točke, među Hrvatima u Americi ishlapjelo je „austrijanstvo”, autonomaštvo, socijalizam i jugoslavizam…, ostalo je domoljubno hrvatstvo. Ali u slobodnoj državi Hrvatskoj sve jače se osjećaju neo-jugoslavizam, šuplji socijalizam i sa Zapada uvezene nove destruktivne ideologije, kojima se domaći aktivisti služe i na njima bez stida pokušavaju izvući korist.

Nažalost, odnedavno se u Americi zapaža klica neo-jugoslavizma na „znanstvenoj razini”. Naime, u tamošnjim slavističkim krugovima rodila se, s crvenom zvijezdom na čelu, udruga The New Yugoslav Studies Association. Kako može biti nova kad stara nije ni postojala! Tu je i ime osobe iz okrilja HAZU-a. Je li to klica bolesti za ponovno raslojavanje Hrvata u Americi? O tome bi trebalo voditi računa i u Zagrebu, ne samo u Americi.

Chicago

Chicago nekoć

Zanimljiva kletva iz 1905.

Dr. Ante Tresić-Pavičić, hrvatski političar i književnik, posjetio je 1905. Hrvate u Americi. Na skupu u San Franciscu, na kojem je Tresić govorio, pojavila se i skupinica „austriaka” koja je nazočne provocirala.

O tom događaju jedan izvjestitelj, među ostalim, donosi i „srčano” sročenu kletvu:

„Ti kukavni stvorovi, sramote 20. vijeka, za koje se ne može pravo odrediti pripadaju li kolu ludjaka ili bezumne marve, ti stvorovi čija je prošlost crna ko crna lopiža, ti stvorovi bez odgoja i karaktera, ti izdajnici svog roda, u životinjskoj svojoj bjesnoći, uzurlikaše se pred častnim našim zastupnikom i proslavljenim pjesnikom, rigajući spomenute povike. I ti hulitelji naše svetinje, našeg Hrvatstva, rodjeni kao i mi, na divnim žalima divnog našeg Jadrana, i oni su nekad tepali, učeći se govoriti sladke hrvatske riječi. I hrvatskom riječju zbore kroz cio svoj život i tom istom hrvatskom blagom riječju pogrdjuju predrago nam Hrvatstvo! Oj nesretni stvorovi, oj izmeti ljudstva, sakrijte se pred licima poštenih ljudi, bježi gamadi od onih koje u oči pogledati nesmiješ! Vi kukavice, vi odrodi, vi budale, stid vas bilo, ako za stid znate; sramite se svog gnjusnog zločina, koga na svom narodu počiniste! Vaša imena, koja bolje da neobstoje, zabilježiti će se u knjige crnih izdajica, pa kad ih narod bude čitao iz dna duše proklinjat će one koji su ta nečastna imena nosili, proklinjat će vas i uspomenu vašu, i proklinjani ćete biti i u hladnim grobovima, gdje nećete mira naći, jer i tamo, preko groba pratit će vas proklestvo hrvatskog roda, na kom počiniste izdajstvo. I neka, nek proklestvo prati crne izdajice. Prokleti bili za sve vjekove izdajice, zatrla vam se obečašćena imena!” (Chicago, Hrvatska zastava, 4. svibnja 1905.)

Tko ima uši, neka i danas čuje!

dr. Ante Čuvalo