Dr. Ante Čuvalo: Budućnost počiva na istini o prošlosti

Davor Dijanović
http://www.hkv.hr

Dr. Čuvalo, za početak razgovora zamolio bih Vas da ukratko prokomentirate rezultate nedavnog referenduma oko pristupanja Hrvatske u EU te općenito situaciju u zemlji. Ili – da se poslužimo s malo patetike – je li ovo Hrvatska koju ste sanjali?
Počet ću od kraja Vašeg pitanja, bliže mi je srcu. Hrvati koji su željeli slobodu i državu svog naroda i za to se borili, doma i u svijetu, zasigurno su sanjali drugačiju Hrvatsku od ove koju danas imamo. Ali imajmo na umo, to je bio ideal, naš san i ljubav…. To nam je davalo poticaj i snagu u radu za domovinu da bi u njoj hrvatski narod i svaki pojedinac mogao u slobodi živjeti, stvarati, napredovati, doprinositi boljitku osobnom i drugih ljudi s kojima dijeli ovaj komadić zemlje i svoj povijesni trenutak. Koliko je samo ljudi za taj hrvatski san dalo živote i godine zatvora!
Ali, idealna Hrvatska, kao ni jedna druga država ili društvo, ne postoji niti će ikada postojati. Poznata nam je ona grčka mudrost koju je Preradović lijepo sročio »Stalna na tom svijetu samo mijena jest«. I kad bi, recimo, mogli dostići idealnu točku u životu, u društvu, gospodarstvu… to bi onda bio i kraj onog po čemu se razlikujemo od svih drugih stvorenja: naša kreativnost bi stala, ne bismo više bili ono što jesmo: Božji partneri.
Da budem konkretniji, znam da je nemoguće imati idealnu Hrvatsku, ali ipak sam očekivao bolju nego što je danas. Moglo je i trebalo biti bolje. I kao narod i pojedinci možemo puno bolje! Imam nekakav čudan osjećaj, kao da je nekom bilo stalo da ne bude bolje, da dokaže da ne znamo, da ne možemo… Dakle, da je donedavna, propala satrapija, bila dobra. Nekima je zasigurno i bila bolja!
Uz ovo i jedna pričica iz mog američkog života. Krajem sedamdesetih bio sam među Hrvatima Los Angelesa i dok sam se družio s ljudima, nakon mog kraćeg izlaganja, dođe se upoznati starija gospođa za koju sam znao, ali je nisam imao prigode prije susresti. Bila je to Stana Majić rođena Bilić, rođakinja mog oca. Ona je početkom 20. stoljeća kao djevojčica s obitelji otišla u Kaliforniju. Govorila je engleski kao prava Amerikanka, ali i hrvatski, kao da nikad nije otišla iz rodnog kraja. Obitelj joj je bila vrlo djelatna u hrvatskoj zajednici. Sin Leo, premda vrlo uspješan profesionalac, neumorno je radio među Hrvatima, posebice tijekom Domovinskog rata i poraća. Zašto ovo iznosim? Tijekom tog susreta teta Stana me ozbiljno upitala: “Sinko moj, vi se za Hrvatsku mučite i borite. I ja se nadam da će ona jednog dana biti slobodna. Ali, kad to bude, ima li tko tu državu predvoditi?” A ja joj sa zanosom nabrojim imena poznatih Proljećara kao dokaz da imamo ljudi od znanja i karaktera koji mogu stati na čelo države. Češće se sjetim svoje tete Stane! Bilo je to pitanje puno mudrosti i životnog iskustva.
I sad mislim da je bilo i ima onih koju su mogli i mogu biti dobri lideri u ovom narodu, ali povijesna bujica je izbacila na površinu previše pljeve koja se mota kako vjetrovi pušu, a poluge moći ostale su u starim strukturama i nikako iskoračiti iz tog guvna na kojem se vitla previše pljeve i prašine.
Ali sad ne smijemo plakati nad izgubljenim vremenom i današnjim prilikama. Ideal o osobnoj i zajedničkoj boljoj budućnosti ne smijemo nikad izgubiti iz vida. Svi mi, posebice mladi, trebamo imati osobni i zajednički ideal i ponos, uvijek sanjati i stvarati! Ne sjediti i sanjariti, nego imati jasne ciljeve, zagrnuti rukave i raditi. I kad nemamo stalnog posla ne smije se sjediti i plakati. Treba djelovati, višestruko djelovati! Jedino tako možemo stvoriti sebi bolji život, bolje društvo i bolju Hrvatsku.
Što se tiče referenduma i našeg ulaska u EU, podosta je već rečeno i napisano o mogućoj (ne)legalnosti i (ne)legitimnosti tog čina, o našoj “jedinoj opciji” (ako je jedina, onda izbora nije ni bilo), o kampanji jednoumlja i pranja mozgova, o glasnoj poruci većine koja nije izišla na referendum, itd. Ali sad je to gotov čin. Iako je to tako, natuknut ću nekoliko misli o tom našem skorom ulasku u EU.
Međunarodne prilike poslije Prvog svjetskog rata, igre tadašnjih moćnika, potpomognutih manjom ali utjecajnijom skupinom naše slavofilne i jugofilne elite, izveli su hrvatski narod iz njegova tisućljetnog kulturnog prostora i odveli na jednu vrlo trnovitu stranputicu. Pokazalo se da je to bio veoma krvav “križni put”. Krv je počela teći čak i prije nego su naši “napredni domoljubi” pošli u Beograd prenijeti žrtvu na oltar velikosrpskom idolu zaogrnutom u jugoslavenski plašt. O Bleiburgu i komunističkom teroru da i ne govorim. A onda Vukovar i sve što on simbolizira!
S propašću jugotvorevine, hrvatski narod je otpočeo svoj “put doma”, povratak samom sebi i svojoj kulturnoj baštini koja je bila zatajivana i uništavana. Ali taj proces povratka je također mukotrpan i složen. Svjedoci smo da su dugotrajna indoktrinacija i odnarođivanje imali svoje posljedice. To vidimo na svakom koraku, a najlakše je to zamijetiti u medijima i školstvu. Još imamo, na primjer, čuvare povijesnih “istina” iz nedavne prošlosti, a na tv stalno slušamo o “našoj zemlji”, “našim karajevima”, “našim građanima” “regiji”, a da o sadržaju i ne govorim. Sreća je, hrvatski su povijesni i kulturni temelji čvrsti, “pisani na stini”, i uvijek je bilo onih koji su čuvali i branili kulturna bogatstva koja primismo od svojih pradjedova. Tu baštinu treba danas u slobodi (nad kojom ipak netko stalno dežura da je ne bude previše) upoznavati i brižno gajiti, a ni po koju cijenu prodati, unajmiti, ujarmiti ili utopiti.
Ako želimo biti “doma” u tom našem novom/starom europskom kulturnom društvu, moramo se osjećati i uistinu biti ravnopravni s drugima. A da bismo bili cijenjeni, moramo mi sami sebe, to jest svoju baštinu, kulturu, prošlost, državu i narod cijeniti i voljeti, a ne podcjenjivati, omalovažavati i zatajivati. To se zamjećuje među našom “elitom”, valjda da bi sebe istakli da su napredniji, kulturniji, globalniji od “neuke mase” i “konzervativenih ognjištara”. A da bismo imali pozitivan osjećaj o sebi osobno i svom narodu, moramo biti dobro ukorijenjeni i definirani. Takve će nas i drugi prihvatiti i poštivati.
Stariji čitatelji ovih redaka sjetit će se Otvorenog pisma Petra Šegedina Stipi Šuvaru iz 1987. godine, a mlađima preporučujem da ga pronađu i pročitaju. Šuvar je tada bio “sekretar za prosvjetu i kulturu” i zagovarao praksu da se građani što više upisuju kao Jugoslaveni ili anacionalni. “Vi ste po porijeklu (rekoste mi) Portugalac, a ni seljak niste (rekoste mi također), da biste mogli nositi u sebi taj prezreni kompleks o hrvatskom književnom jeziku. Vas, tako, nikad nije zanimao problem ljudskog ukorijenjenja, pa tako ni onaj nacionalnog.” Tako Šegedin drugu Šuvaru. Ali strah me je da među našom “elitom” pa i onom koja će nas predstavljati u EU ima podosta Šuvarovih sljedbenika, samo što su vremena drugačija i sad su okrenuti i prema drugoj strani svijeta, ali ipak ne mogu prekriti šuvarovski (zlo)duh u kojem su odgajani.
Višeput nam se prodavala i prodaje ideja bajoslovnog svijeta s mističnim granicama univerzalizma u kojem ćemo kao odnarođeni pojedinci biti slobodni, ravnopravni, bezbojni… i sretni, ali takav svijet ne postoji. Biti istodobno svjetski i svoj obogaćuje svakog od nas. Treba imati globalnu i europsku svijest, ali istovremeno biti dobro ukorijenjen u svoju kulturnu baštinu te raditi za dobro svog naroda, svoje države. Ako ne ćemo mi, tko će drugi!
Jedna usputna zgodica iz mog djelovanja u Americi. Negdje polovicom sedamdesetih bio sam pozvan na od vlade u Washingtonu sponzoriranu konferenciju u Clevelandu o etničkim susjedstvima u velikim američkim gradovima. Nakon uvodnih izlaganja bili smo podijeljeni u radne skupine i ja se nađem s američkim Poljacima, Talijanima, Ukrajincima… Gotovo su svi bili iz puno većih etnički skupina nego ja. Nakon otprilike pola sata razgovora, analiza i diskusija, jedan američki Poljak mi, onako usput ali glasno reče: Gosp. Čuvalo, vas Hrvata nema koliko nas drugih, ali ste kao sol i papar u hrani. Bez vas bi hrana bila bljutava. Zahvalio sam mu na tako lijepom komplimentu Hrvatima. Ali sol ne smije obljutaviti i papar ishlapiti! Zato, u EU i svagdje u svijetu možemo biti sol i papar, ali samo ako budemo ono što jesmo! To bih posebice preporučio našim mladim ljudima koji su već otišli ili jedva čekaju poći tražiti sreću u svijetu. Nemojte sami sjeći svoje korijene, nego ih stalno dohranjujte i jačajte ma gdje bili. Nemojte zaboraviti tko ste i otkuda ste. Neka vam Hrvatska bude stalno boravište, a sve drugo privremeno prebivalište. Bit ćete sretniji i plodovi će vam biti bogatiji. To vam govorim iz osobnog iskustva.
Nadalje, mi smo zemlja u tzv. tranziciji. Tu se obično misli na gospodarstvo – prelazimo iz socijalističkog u kapitalistički sustav. Ali prije nego se budemo osjećali “doma” u tom novom svijetu koji će nam, naime, donijeti bolju sreću, naša transformacija mora, u prvom redu, biti osobna i društvena. Svjedoci smo plodova gospodarske “tranzicije” koja je dosad bila bez one osobne, društvene, nacionalne. O ovoj temi sam još 1990. objavio članak u tadašnjoj emigrantskoj Hrvatskoj reviji upozoravajući na probleme koji nas čekaju i potrebi “druge revolucije”. U svezi tog članka dobih pismo i od jednog dobrog i dragog profesora iz Zagreba koji me, među ostalim, upita tko će tu “drugu revoluciju” u Hrvatskoj povesti i provesti. Ali taj proces mora biti odozdo prema gore, od pojedinca, udruga, škole, medija, Crkve, ustanova… Nitko ne će i ne treba to za nas učiniti. Neka svatko počne od sebe i Hrvatska će biti bolja, neizmjerno bolja za kratko vrijeme. Bolja i od društva u koje ulazimo. Sve se može ako se hoće! U ovoj transformaciji naša “elita”, umjesto da bude prava elita i prednjači, postala je glavna kočnica tako potrebnih zdravih promjena.
Mislim da je većina onih koji su glasovali protiv ulaska u EU, ili su taj dan ostali doma, to napravili ne zato što bi u principu bili protiv EU, nego što se osjećaju nelagodno radi ponižavajućih uvjeta pod kojima ulazimo u to veliko društvo u kojem podosta stvari nije baš jasne, ali možda ponajviše radi (ne)ugleda naše “elite” kojoj je EU postala novi fetiš. Čovjek više put nije siguran rade li oni nešto (uključujući i put u EU) iz poslušnosti, iz samoljublja i koristoljublja ili iz istinskih dobrih namjera.
Pred oko dvije godine vratili ste se u Hrvatsku. Što Vas je potaknulo na povratak i kako općenito gledate na perspektivu povratka emigranata i iseljenika?
Zabilježena je jedna stara anegdota među nekadašnjim poljskim Židovima koja veli da je jedan pobožan muž saopćio ženi kako je investirao milijun zlota i nada se ovećoj dobiti, ali ga zabrinjava mogućnost da bi to mogao sve izgubiti. Što ako nam se molitve usliše i dođe Mesija, govorio je ženi. Sve će propasti! A žena mu odgovora: Bog će pomoći i Mesija još ne će doći!
Među hrvatskim emigrantima se dogodilo nešto slično, samo što je u našem slučaju “mesija” došao. Hrvatska je postala samostalna država. Većina Hrvata u svijetu, na jednoj strani, radila je i stjecala u novoj domovini, i istovremeno radila i molila za slobodu rodne grude. Dolazi odlučujući trenutak i postavlja se pitanje kako sačuvati stečeno (ne samo materijalna dobra nego i djecu, unučad, prijatelje, profesiju, organiziran život…) i istovremeno sudjelovati u oslobađanju i izgradnji “obećane zemlje”? Nije to mala dvojba.
Neki su se vratili i otišli na bojišnicu. Drugi su došli i pomagali na druge načine. Neki su se s obiteljima vratili poslije rata i svojom ušteđevinom koju su donijeli, primjernim životom, radom i djecom obogaćuju hrvatsko društvo i državu. Za neke iznimke moglo bi se reći: bilo bi bolje da se nisu vratili. A, većina je ostala tamo gdje ih je životni put doveo.
Ali, dilemu ostanka ili povratka ne bi trebalo uzeti u nekakvim apsolutnim kategorijama, ili – ili. To se može i trebalo bi gledati i na drugi način. Čovjek može zagrliti obje domovine, biti doma i od koristi na obje strane. Važno je htjeti, biti otvoren prema životu, imati ljubavi, volje i optimizma, a načini kako tu ljubav za rodnu grudu pretvoriti u djelo uvijek se pronađu. Zapravo, takve putove ne treba puno ni tražiti, oni se nekako sami otvaraju. Najgore je ako se netko vraća iz koristoljublja, jer u tom slučaju ne će biti od koristi ni sebi ni drugima, niti će biti sretan.
Što se tiče povratka općenito, mislim da je najveći broj ljudi bio spreman vratiti se u prvim godinama državne samostalnosti i odmah poslije rata. Ali, stvari su se zakomplicirale, ne samo ratom, nego nije bilo ni vizije ni volje za organiziran pristup tom tako velikom i važnom pothvatu. Bilo je lako pozvati na povratak i pitati zašto se ne vraćate. Selimo se u drugu kuću pa nam nije lako, a kamo li se vratiti iz Australije ili Amerike. I danas se može i treba na tom raditi, i bilo bi rezultata, ali ne vidim da je to ikome na vlasti i pri vlasti u planu i programu. I dalje sve ostaje samo na pojedinačnom vraćanju.
Povratak moje obitelji u domovinu bila je prvenstveno stvar dosljednosti i ljubavi. Supruga Ikica i ja smo pripadali političkoj emigraciji i povratak u slobodnu domovinu oduvijek je bio naš san. Bilo je samo pitanje vremena. Hvala Bog da smo to doživjeli. Malo planiranja, malo sreće, i život je tekao svojim tokom i tu smo, sretni smo s našim odlukama. Bilo je i bit će problema, najviše onih birokratskih. Ali ne bojimo se života, nego se radujemo budućnosti kroz koju nastojimo napraviti ponešto dobra.
Napomenut ću i ovo. Danas je možda veći problem kako zadržati da ljudi ne odlaze, nego kako vratiti one koji su već davno otišli. Kako osigurati poslove mladim ljudima i olakšati im ostvarivanje svog profesionalnog i obiteljskog života? Ali vidjeli smo u promidžbi za ulazak u EU, mogućnost odlaska se “prodaje” kao obećavajuća mogućnost, a ne kao neuspjeh domaćih političara i njihovih gospodarskih programa. Umjesto da sebi gradimo bolju budućnost, mi ćemo ju graditi drugima. Otići će oni najsposobniji. Ta, na što je bolonjski proces visokog obrazovanja usmjeren ako ne na izvoz najboljih!
Programe ostajanja i povratak trebalo bi usklađivati u radu za bolje sutra, posebice kad je riječ o investicijama iz dijaspore. Ne vidim razloga da nema sustavnog povezivanja naših mladih stručnjaka u domovini i dijaspori te njih i mogućih investitora. To bi bilo od obostrane koristi. Ali, na ovakvim i sličnim mogućnostima treba poraditi. Ne će se ništa samo od sebe dogoditi. Zašto imamo ministre. Neka počnu “ministrirati” narodu!
Što bi, prema Vašem mišljenju, hrvatska država trebala učiniti kako bi potaknula veći povratak emigranata i iseljenika u Hrvatsku te, s druge strane, izgradila što čvršće veze s dijasporom, koja u ovim vremenima globalizacije može biti potencijalna hrvatska strateška prednost u političkom, ekonomskom, diplomatskom, lobističkom i inom smislu.
Povijest odnosa hrvatskih iseljenika i domovine je vrlo zanimljiva i slojevita i tekla je kroz više faza. Jedan od glavnih faktora u dinamici naših odnosa bile su države i režimi koji su vladali ovim narodom. Kako su se režimi mijenjali, tako su se mijenjali i odnosi. Ali, kroz cijelu tu povijest jedno je konstantno: istinska ljubav kod ogromne većine iseljenika za svoju domovinu, izražena višestrukom djelatnošću za dobro svog naroda.
Ako te odnose podijelimo u nekoliko kategorija onda u obzir moraju, svakako, ući i slijedeće: osobni/privatni i skupni/kolektivni odnosi, te odnosi s ustanovama i onima na vlasti. Privatni/pojedinačni odnosi su uvijek bili vrlo prisutni i jaki. Ljudi su komunicirali sa svojima doma i pomagali koliko su mogli, nekad i više nego su mogli. Kolektivni odnosi su također uvijek bili prisutni, ali su često ovisili o višim silama, onima na vlasti. Kako i znamo, donedavno se nismo smjeli ni družiti s onima vani! Ali je ipak bilo puno skupnih akcija pomoći za potrebe bilo nekoj župi, bolnici, onima u nevolji itd. Bilo je, također, prigodnih masovnijih okupljanja kad bi došao netko od hrvatskih pjevača, folklornih skupina i slično. Od ustanova jedino je Crkva imala i ima stabilnu prisutnost među iseljenicima zadnjih stotinjak i više godina. Sve drugo je bilo i ostalo šturo, kao, primjerice, poneko društvo prijatelja Matice hrvatske koje je nastalo za vrijeme Hrvatskog proljeća, AMAC, Napredak itd. Donedavno se nije  smjelo uspostavljati mostove između nas vani i domovine. Sad, kad nam nitko nije na putu, ipak nema kakvih čvrstih i stabilnih programa između hrvatskih institucija i iseljenika. Bilo bi to jako važno, ali da se to ostvari “netko i negdje” u tim našim ministarstvima i ustanovama trebao bi shvatiti važnost takvih veza, obostrano korisnih.
Imam s ovim pomalo i osobna iskustva. Naime, bio sam podosta godina tajnik i zatim predsjednik Udruge za hrvatske studije/Association for Croatian Studies u Americi, koja okuplja lijep broj ljudi na raznim sveučilištima i šire. Udruga je utemeljena 1977. i glavna joj je zadaća organizirati jedan broj panela o Hrvatskoj i Hrvatima na godišnjem kongresu slavistike u Americi. Za vrijeme jugorežima nitko od znanstvenika iz domovine nije smio ni blizu nas, mi smo bili “ustaše”. Kad su se vremena promijenila uspostavili smo privatne odnose sa znanstvenicima u Hrvatskoj i ljudi pronalaze načine i pomalo dolaze na te skupove. Ali propali su svi pokušaji u uspostavljanju stalnih i stabilnih dogovora s ministarstvima koja bi već i po prirodi svog posla trebala biti zainteresirana za ovakve djelatnosti. Jednostavno, nitko ne odgovara na poslane im poruke. Zašto je to tako, jednostavno ne znam.
Najbolniji odnos dijaspore je onaj s vlastodršcima. O onima do 1990. ne treba ni govoriti. Ali otada na ovamo stalno se govori o potrebi stvaranja čvrstih veza između iseljeništva i domovine, no konkretnih rezultata nema. Evo samo nekih od problema.
Stranke s jačim nacionalnim sadržajem, ili barem se tako predstavljaju, nastojale su iseljeništvo ujarmiti u svoja kola, a domovinsko strančarenje u dijaspori, posebice u prekomorskim zemljama, ne ide, niti je poželjno. Iseljenike povezuje ljubav s domovinom, a ne stranačke lojalnosti. Oni će biti uz one za koje smatraju da im je boljitak hrvatskog naroda i domovine na srcu, a ne samoljublje i koristoljublje.
Stranke na ljevici imaju problem s iseljeništvom jer u glavama mnogih od njih to je još “neprijateljska i reakcionarna emigracija”, koja ne prihvaća “tekovine narodnooslobodilačke borbe”. Premda je pao Berlinski zid, u njihovim glavama još postoji mentalni zid kojeg oni ne žele ili se boje srušiti. Oni zapravo još ne znaju kako bi se postavili prema iseljeništvu pa onda misle da je najbolje taj dio hrvatskog naroda ignorirati. Svima onima koji se ne mogu osloboditi nedavno propalih ideologija, iseljeništvo jednostavno ide na živce, a smeta im i duhovno jedinstvo hrvatskog naroda.
Nadalje, pomalo se proširila i nekakva anti-iseljenička, pa i anti-povratnička atmosfera među narodom općenito. Neka vas tamo! Nemojte vi nama soliti pamet! Mislim da to dolazi od onih političkih “elita” (i njihovi skutonoša ili možda nadzornika) koje ne žele one koje ne mogu na neki način kooptirati, kupiti i držati pod nadzorom. Iseljenici, povratnici i mogući povratnici su u ogromnoj većini gospodarski neovisni i slobodni ljudi. Naučili su slobodno misliti, govoriti i raditi. A da ne govorimo o onima koji su rođeni vani. Moja djeca, na primjer, nisu imala pojma, dok nisu došla ovamo, što znači biti neslobodan reći što mislš, ili biti ovisan o nekakvoj političkoj stranci, nekakvu mjesnom političkom prvaku, u traženju posla, dozvola, upisu na fakultet… Mi smo sad politički slobodni, a još puno toga sputava ovo društvo da istinski slobodno može krenuti naprijed. Dakle, povratnici ili mogući povratnici, koji su naučeni na široke slobode, individualizam, profesionalizam… svojim ponašanjem i očekivanjima smetaju moćnicima koji sve žele imati pod svojom i stranačkom kontrolom. Ne znam kad će se početi misliti svojom, a ne stranačkom glavom. Svi znamo što znači jednoumlje bilo koje vrste!
Mislim da vjetrovi današnjeg općeg beznađa i negativizma pušu iz istog smjera. Treba ljude dovesti u bezizlazne prilike i onda je lakše njima vladati, manipulirati; ovisni su o nečijoj milosti. Slobodni su, ali ne daj Bože da bi se nezadovoljnici organizirali u politički pokret koji bi ugrozio vlastodršce i druge moćnike. Ako se nešto i pokuša, uvijek se nađe načina da se predusretne svaki pokušaj organiziranja. Mislim da bi baš između dijaspore, posebice onih kojima je sudbina domovine još na srcu, i onih koji su na marginama ovog društva trebalo uspostavljati dijalog i tažiti putove kako pokrenuti kola naprijed.
Nije da naši moćnici ne znaju “iskoristiti” dijasporu za dobro domovine i hrvatskog naroda, nego ne žele da im se ona petlja u poslove. Ono što se ne zna, lako je to naučiti ako se hoće. Uspješnih, vrlo uspješnih Hrvata ima na svim poljima poslovanja i znanosti diljem svijeta. Zamislite samo kolika bi to snaga bila samo da ih je umrežiti i povezati s domovinom!
Na primjer, krajem prošle godine Hrvat, Petar Puljić, dobio je “Ethnic Business Award” u državi Queensland i istu nagradu za cijelu Australiju. Svečana dodjela bila je u Sydneyu 7. studenog 2011. Tu su bili predstavnici vlade, senatori, poslovni ljudi… Među uzvanicima bio je i veleposlanik Republike Hrvatske. Svečani program je emitiran u 32 države. Da li je to ikoga u hrvatskim medijima zanimalo? A ovakvih i sličnih uspjeha ima velik broj, ali nitko te ljude ne povezuje da bi bili na pomoć i domovini.
Imigrantske zemlje, kao što je Australija, uspješne ljudi iz etničkih skupina vidi kao gospodarske i kulturne mostove sa zemljama odakle oni potječu. Tu istu sliku treba samo okrenuti i svaki poslovni Hrvat, profesionalac, znanstvenik… može povezivati domovinu sa zemljom u kojoj trenutačno živi. A takvih ljudi imamo po cijelom svijetu. Zamislite kakav bi to bio potencijal! Ali, njihovo umrežavanje je moguće jedino ako domovina prepozna te mogućnosti, želi ih umrežiti i nađe najkraći put do ostvarenja tog cilja.
Jedan primjer i ideja: Na američkom katoličkom sveučilištu Duquesne, blizu Pittsburgha, već desetljećima postoji Duquesne University Tamburitzans, najpoznatiji folkloraši u Americi. Sveučilište daje stipendije mladićima i djevojkama koji su se pokazali među najboljima u već postojećim tamburaškim i folklornim skupinama diljem Amerike. Najviše ih dolazi iz juniorskih tamburaških skupina Hrvatske bratske zajednice, a u svojim nastupima Duquesne najviše točaka ima iz hrvatske baštine. Zašto ne bi na sličan način naši najbolji mladi tamburaši i plesači mogli doći u Lado, studirati u Zagrebu i po povratku doma mogu biti ambasadori hrvatske kulture. Mnogi bi bili spremni i platiti da im dijete dođe na takav program u Zagrebu, nauči hrvatski, upozna domovinu svojih predaka… Ne da to bude samo radionica folklora, nego da provedu godine studija i možda ostanu u Hrvatskoj.
Ovih dana bilo je rasprava u Saboru o Hrvatima izvan Hrvatske. Vidim da se rabi i riječ “briga” za one izvan državnih granica. To možda važi za neke zemlje, ali za većinu Hrvata u dijaspori nitko se ne treba brinuti, nego jednostavno s njima surađivati i uvažavati ih, jer je ovo i njihova domovina za koju su se i oni borili i radili, te imaju pravo i dužnost za nju se brinuti. Neka mjesto i uloga hrvatske dijaspore ne bude predmetom stranačkih nadmudrivanja, nego neka Sabor stvori “odbor zdrava razuma i plemenitih namjera” koji će sagledati prilike i donijeti prijedloge, i neka Sabor donese dobre zakone pa idemo na posao.
Također, zanima nas Vaše mišljenje i o tome kako povećati investicije hrvatskih emigranta i iseljenika u Hrvatsku?
Investicije Hrvata iz iseljeništva su moguće i poželjne, a da bi se to ostvarilo treba u prvom redu poraditi na otklanjanju problemima koji to usporavaju i osporavaju, od birokracije do korupcije. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i koliko čujem najbogatiji u današnjoj vladi nekoć javno izjavi u Americi: Zašto bismo mi dali da vi kupujete u Hrvatskoj kad to mi možemo učiniti. Rezultati pokazuju o kakvim se “kupovinama” kod nas radilo. Nije bio samo jedan slučaj kad dolazi izvana ponuda u gotovini i veća od one domaćih moćnika, ali prodaja ide podobnima na temelju šupljih papira. Onaj tko želi čiste račune u ovakve investicije ne ide. Zato zakone i dosadašnju praksu treba temeljito mijenjati, posebice birokratska zanovijetanja, korupciju, radne navike, nerazborite namete itd.
Veći broj Hrvata bi mogao uložiti u manje i srednja poduzetništvo. Ovo smatram realnijim od nekakvih velikih investicija i ovome bi trebalo posvetiti više pozornosti. Ljudi misle, počet će od manje investicije pa ako ide, dobro. A najbrojniji bi mogli biti investitori u nekretnine, kuće i stanove. Premda to nije poduzetništvo, jest čisto prelijevanje novca u hrvatsko gospodarstvo. Mnogi smo to i napravili, ali bi trebalo poraditi da gotovo svaka hrvatska obitelj vani ima svoju kuću ili stan i u Hrvatskoj. U prvom redu, što mi kupimo ne će kupiti stranci (pa čak i i neprijatelji) a istovremeno je to i pomoć hrvatskom gospodarstvu. Svaki njihov dolazak i boravak u domovini također je dodatni dohodak. Da bi se ovo ostvarilo treba ljudima pristupiti iskreno i pošteno, pojednostavniti proces kupnje, porezi trebaju biti razboriti…
Prijateljima, poznanicima i svim drugim Hrvatima koji se ne namjeravaju vratiti za stalno, preporučujem da u domovini kupe kuću ili stan radi sebe i potomstva. Kad djeca i unučad počnu dolaziti u svoj dom u Hrvatskoj (ne kao turisti kod svojih rođaka) tek onda počinju osjećati da su doma, da je to i njihova domovina. Ovo govorim iz iskustva svoje obitelji.
Kakva je danas percepcija Hrvatske u dijaspori. Idealizirajuća ili realna?
Percepcija bi mogla biti puno bolja. Bilo je puno entuzijazma i idealizma oko ostvarenja samostalnosti i bili smo ujedinjeni tijekom rata, a zatim je nastalo zatišje. Glavni razlozi za to nisu umor ili činjenica da je netko dijasporu iskoristio za osobnu korist, nego je, na jednoj strani, osjećaj namjernog marginaliziranja dijaspore i, na drugoj, domovinski negativizam, poslušnost “elite”, izručenje generala, politička korektnost, omalovažavanje samih sebe i svoje kulturne baštine, prikrivanje komunističkih zlodjela i vladavine terora antifašizmom…
Na primjer, mora se pozvati i dobro platiti nekoga iz svijeta da napravi nekakve analize, što je činila i trošila vlada prije ove. Ili, nedavno smo čitali kako su “svjetski stručnjaci” bili pozvani i dobro plaćeni napraviti procjenu rada Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Ovakve stvari jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Tim se hoće reći da među Hrvatima u domovini i diljem svijeta nema tri ili pet sposobnih i poštenih ljudi koji bi takav posao mogli napraviti.
Ovakve i slične stvari muče dijasporu i ona postaje sve ravnodušnija prema domovini. Ima još nade i trebalo bi poraditi da se stvari mijenjaju što brže i u domovini i među Hrvatima u svijetu.

Živite na relaciji između Pašmana i Vašega rodnog Ljubuškog. Kako gledate na trenutni položaj Hrvata u BiH i što bi, prema Vašem mišljenju, bilo optimalno rješenje koje bi Hrvatima u BiH osiguralo stvarnu konstitutivnost i ravnopravnost?
Stariji se sjećaju one priče kad Tito pitao Boga kad će u Jugoslaviji riješiti nacionalno pitanje, a Bog zaplaka. Čini mi se da je slično i s BiH. Stvari su toliko zamršene da ih ne bi, što se kaže, ni Bog mogao riješiti, a istovremeno su vrlo jednostavne. Naime, Dayton je zaustavio jeku topova i istovremeno napravio, najblaže rečeno, totalnu i nepravednu ustavnu zbrku. Je li to rađeno slučajno, iz neznanja, planski…, o tom se može diskutirati. Iz Daytona se rodila današnja BiH puna napetosti, nedorečenosti i problema. To je bilo i za očekivati, jer na daytonskim temeljima se ne može graditi ništa stabilno i trajno. Nadalje, na jednoj strani je velikosrbizam, na drugoj bošnjački unitarizam, a Hrvati su ostali u procijepu i u tim prilikama jedni među Hrvatima zagovaraju i rade jedno, a drugi drugo. Oni ne žele ovakvu nego ravnopravnu BiH u kojoj mogu biti slobodni i kao pojedinci i kao Hrvati. Ali, nemaju sloge pronaći minimalno zajedništvo i plan kako do toga doći. Svaka općina pa i selo, odnosno oni koji ih predvode, gleda kroz svoj “čibuk” i zato su (pre)često nadigrani i izigrani
Rekoh da je u biti ovo priličito lako rješiv problem, ali samo ako ćemo pošteno! Ako se svi slažu da je BiH sekularna država, sva tri naroda konstitutivna i svi žitelji ravnopravni, onda pronalaženje pravedne ustavne formule nije baš nerješiv problem kako nam se to prodaje. To je nemoguće ostvariti na temeljima koje je Dayton postavio. Sve nadogradnje su samo krpljačina. Ali, zar je nemoguće, recimo, naći određeni broj normalnih i poštenih ljudi i vrsnih stručnjaka sa sve tri strane i drugih koji će pronaći najbolja moguća rješenja? Mislim da je to moguće, ali to treba htjeti. Trebaju sve karte biti na stolu.
Koliko mogu zaključiti, nikome nije stalo da se poduzmu pravi koraci i stvari počnu rješavati iz temelja, ni međunarodnoj zajednici niti domaćoj “eliti”. Puno je nekakve glume i neiskrenosti, igraju se igre, radi nečijih trenutačnih probitaka i nekakvih dugoročniji i širih mesijanski projekata u nečijim glavama na račun naroda. Mnogima je najkorisnije da se ovakav “proces” odvija u nedogled. Dok taj “proces” melje ljudske živote, domaći u mutnome love, međunarodnjaci imaju dobre plaće i čekaju ih fotelje europske ili u njihovim državama kao nagrada za “dobro obavljen posao”.
Dokle će ići ovako, valjda ni Bog ne zna! Jedino znam da su Hrvati najmalobrojniji, a izgleda mi i najnesložniji, i ako se nešto ozbiljnije ne poduzme, slabo nam se piše!
Na Ohio State University u Columbusu (SAD) doktorirali ste povijesne znanosti. Stoga bih Vas kao povjesničara zamolio da prokomentirate historiografska kretanja u Hrvatskoj nakon samostalnosti, posebno glede odnosa prema suvremenoj povijesti. Koliko se je historiografija oslobodila ideoloških utega iz vremena Jugoslavije?
Za početak, spomenut ću knjigu pok. Zvonimira Kulundžića “Tragedija hrvatske historiografije – O falsifikatorima, birokratima, negatorima itd… itd… hrvatske povijesti” koja je objelodanjena 1970., u vrijeme Hrvatskog proljeća. Sam naslov knjige je govorio i govori puno o toj temi. Trebalo bi i danas nešto slično napisati.
Sve tamo od početka prošlog stoljeća pa do današnjih vremena hrvatska povijest je nedovoljno istražena i ispričana, negirana, manipulirana… posebice od kraja Prvog svjetskog rata, to jest od ulaska u jugo-državu. Tijekom Titova režima nad hrvatskom historiografijom su “dežurale” dvije ideologije, komunistička i jugoslavenska, odnosno velikosrpska. Ipak se među hrvatskim povjesničarima uvijek našao ponetko hrabriji i nastojao je rastegnuti nametnute obruče tih ideologija koliko se dalo i moglo, a “slobodu” su imali samo ideološki podobni povjesničari.
Vjerujem da je svaka historiografija odraz i dio vremena kad je stvarana, ali premda su komunistički režim i jugo-država propali, hrvatska historiografija, bolje reći njezina “najvidljivija” komponenta je zastala negdje na putu od ne tako davne prošlosti prema sadašnjosti. Primjerice, ona i dalje komunističkom verzijom antifašizma prekriva i negira ili baca “ozbiljne sumnje” u ratna i poratna zlodjela. Umjesto da se istražuju činjenice i okolnosti, i svemu pristupa s ciljem da se sazna istina, ma kakva god ona bila, i dalje se o nekim stvarima i ljudima šuti, drugoj strani se vrlo jednostrano pristupa, neistomišljenike se nastoji diskreditirati i iz javnih medija isključiti itd.
Vrlo je znakovita i uočljiva činjenica da na televiziji gotovo stalno (barem od kako sam se vratio u domovinu) vidimo i čujemo iste povjesničare. Ne vidim da su oni nešto iznad drugih po znanju, radu i kvaliteti, ali su “stručnjaci” za sve jer su nečiji pomazanici. Oni su valjda dežurni policajci koji bdiju nad “ostacima” Hrvatima uređenog zloduha kojeg do sada nisu uspjeli iz nas istjerati!
Vidim da se poneki pokušavaju igrati s dekonstrukcijom hrvatske povijesti. Naime oni će osloboditi hrvatsku povijest mitova prošlost i iznositi činjenice bez konstruiranih samoljubnih vrednovanja i mitova. Ali dok to pokušavaju, izgrađuju svoje konstrukcije i mitove, po svom htijenju, mjerilu i trenutačnom “korektnom” ideološkom viđenju.
Nije problem samo u historiografiji, nego i u nastavi također. Treba imati dobre ideološke karakteristike da bi netko mogao predavati povijest, recimo na Zagrebačkom sveučilištu. Takvi onda predaju našim mladima i opterećuju ih svojim ideološkom korektnošću. Ne uče ih misliti, nego slijediti! Evo jednog primjera. Kod mene ponekad dođu maturanti iz lokalne gimnazije posuditi koju knjigu radi priprema za maturalni ispit. Zamijetih da imaju i cijelu listu pripremljenih pitanja koja im služe u tim pripremama. Zanimalo me je pogledati ta pitanja da bih iz njih vidio što naši srednjoškolci uče. Prvo što se može zapaziti je da đaci ne moraju misliti, nego samo “bubati”. A drugo, da se ponižavajuće samozatajno uči suvremena hrvatska povijest. Hrvatska je postala samostalna država kao da je s neba pala. Ne daj Bože da bi netko pitao đaka tko je bio agresor, o velikosrpskoj ideologiji, o generalima ili tko je bio Franjo Tuđman. Prešućuju se, izjednačuju se, negira se… Naravno, radi “dobrih odnosa” u državi i “regiji”. Ali to ne vodi ničemu, tako se mutne vode ne bistre niti liječe bolne rane, a još najmanje nečije zablude koje su i danas ne samo žive, nego i zimi cvjetaju!
Među hrvatskim domoljubima često se može čuti mišljenje kako ljudi iz nekadašnjeg jugokomunističkog sustava danas kontroliraju politiku, ekonomiju, kulturu i medije. Koje je Vaše mišljenje o toj problematici i je li upravo to razlog što ni dan danas strahoviti komunistički zločini nisu doživjeli čak ni simboličnu osudu i moralni prijekor.
Mislim da se tu ne radi o mom ili nekoga drugoga mišljenju, to su činjenice koje su lako uočljive. Ne samo iz jugokomunističkog sustava, nego tu je i jedan broj onih koji su bili na strani srpske agresije. Ali kad bi netko te prilike počeo sustavno istraživati ne bi došao daleko. Pale bi osude sa svih strana. Jedni su dobili državu, a drugi su zadržali poluge moći i u svoj krug su primili jedan broj po koristoljublju sličnih sebi.
Ali to se događalo i događa u svim ovakvim i sličnim prilikama. Tako su brojni feudalci brzo postali ljubitelji laissez–faire-a jer su uvidjeli da im to donosi bolju zaradu. Kolonijalni vlastodršci u Južnoj Americi zadržavaju političku i svaku drugu moć i postaju nacionalisti. Komunisti odjednom postaju ljubitelji liberalne demokracije i kapitalizma. I kod nas je preobrazba bila takva, plus oni koji su se vodili logikom kad mogu “oni”, zašto ne mogu i ja. Dakle, strukture moći su ostale u rukama klase koja je i prije vladala. Ali, ta klasa je danas slobodnija nego pod komunizmom. Tada je iznad njih bila  “partija”, koju su oni istovremeno “hranili”, od nje živjeli i bili njezine žrtve. A sad, sve se može jer oni su iznad zakona ili barem su bili do sada. Nadajmo se boljem!
Što se tiče žrtava komunizma, njima se i dalje poigrava politika, oni koji imaju političku moć. Činjenica da jedan od najljepših trgova u Zagrebu još nosi ime “voljenog maršala” govori glasno i jasno što se misli o Jazovkama (a toliko ih ima!), o Lepoglavama, o Stepincu i pobijenim svećenicima, o pokošenom Hrvatskom proljeću, o pobijenim hrvatskim emigrantima…  On je ratovao protiv fašizma, ali se prešućuje da se nije borio za slobodu, demokraciju i Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, komunizam i svoju neograničenu moć, te radi toga uništio toliko života. Njega i njegov antifašizam se i dalje slavi. Pa to je u normalnim društvima nepojmljivo. Ovo je zaista nenormalno!
Usput i jedna kratka natuknica iz američkog “antifašizma”. U jeku hladnog rata nastala je hajka protiv američkih komunista i njihovih simpatizera, među kojima je bilo i Hrvata. Ovi “našijenci” su u svoju obranu najviše prizivali svoj “antifašizam”, a ne odanost demokraciji i lojalnost Americi, ili svoj rad za boljitak sloboda i prava u državi u kojoj žive. “Antifašizam” im je prekrivao sve grijehe i zablude! Mora da su im tutori bili naši domaći antifašisti!
Pitanje komunističkih žrtava se tiče i mene osobno kao i na tisuće drugih Hrvata. Naime, moj otac je kao civil sa četvero djece i ja “na putu” pošao, kao i mnogi drugi, pred nadolazećim “osloboditeljima” jer nije znao što ga čeka kao Hrvata i katolika. Narod je čuo što se događalo u “oslobođenim” selima, pa se razmišljalo “bolje se skloniti, nego ih čekati”. I tako je krenuo u nepoznato. Jedan tad mlađi susjed ga je vidio kod Maribora u koloni za starije zarobljenike. Bio je visok gotovo dva metra i nije ga mogao promašiti. Prošao je Križni put i stigao u zloglasnu mostarsku Ćelovinu. Znamo da je tu bio jedno vrijeme i zatim “nestao”, a lako je zaključiti kako je “nestao.”
Ta riječ “nestao” mnogima od nas je duboko urezana u mozgu. Naime, kroz sve godine osnovne škole svako toliko bi pitali nekakve podatke, i kad pitaju za oca mi kojima su očevi pobijeni trebali smo reći – “nestao”. Kao da nas je napustio ili nekamo iščeznuo. Da ne bi rekli da su ubijeni, netko je od vladajućih za njih pronašao prikladnu kvalifikaciju – nestali.
I, nakon toliko godina i propasti režima koji ih je pobio zar i mi “drugi” nemamo pravo slobodno istražiti što je bilo s našim očevima, kako su pobijeni, gdje su (ako su) pokopani i da njihove kosti dostojanstveno pokopamo u obiteljsku grobnicu? Tko i zašto nam to pravo osporava? Je li samo zato da se prekriju nečiji zločini ili da se nečija djeca ili unučad ne bi postidjela (zlo)djela svojih predaka? Nije nama do osvete, nego da se već jednom sazna istina i da pokopamo svoje mrtve! To će donijeti mir i nama i potomcima onih koji su ubijali ili naređivali ubijanja. Nažalost, ne samo da se usporavaju svi pokušaji pronalaska poginulih, nego se i dalje glorificira i brani one koji su takva zla počinili. Ali, svjetlija budućnost se može temeljiti samo na istini, nikako na laži!
Kakvu nam budućnost slijedom svega navedenoga predviđate?
Ima jedna stara izreka: “Teško ti ga ptiću koji kaka u svoje gnijezdo.” U hrvatskom gnijezdu puno se toga nataložilo i umjesto da se gnijezdo čisti, stalno se nađu novi ptići koji bi htjeli od njega napraviti brlog. Ali ne smijemo dopustiti da se prljavština i negativizam šire, nego treba oko sebe zračiti i jačati  samopouzdanje, odvažnost, odgovornost, istinoljublje, vjeru… Svatko treba početi od sebe i bit će nam svima bolje, a ne čekati da nam netko drugi posprema kuću i organizira život.  Zato, dajmo se na posao!