The Austro-Hungarian Fleet under the Croatian Flag 1918 – Dr. Matthew Zvonimir Markotić

Posted on by

THE AUSTRO-HUNGARIAN FLEET UNDER THE CROATIAN FLAG IN 1918

Dr. Matthew Zvonimir Markotić

Introductory remark
Matthew Zvonimir Markotić was born in Slavonski Brod in 1929. He came to the United States after World War II and, among other achievements, he received a doctorate of jurisprudence from Harvard University. History was his hobby. He died in California in 2001.  He gave me a copy of the posted article in the 1990s and, although it needs a critical update, I’m sure a number of readers will find it interesting, and even useful.
A. Č.

***

With the enthusiastic support of the Crown Prince, Franz Ferdinand, the battle fleet of the Austro-Hungarian Monarchy underwent major ship construction during the immediate years before World War I, with the result that the fleet entered the war not only with an increased number of ships, but also with improved technical quality and firepower.
During the war the monarchy ‘s battle fleet consisted of three battleships of he Radetzky class (14,226 tones, 20.5 knots, and four 12 inch guns), four battleships of the Viribus Unitis class (20,000 tons, 20.5 knots, nine 12 inch guns), and nine older and smaller warships of the Erzherzog, Hapsburg and Monarch classes (1).  Support ships included two armored cruisers, 2 light cruisers, 3 older cruisers, 18 destroyers, 90 torpedo boats, and 5 submarines (2).
The fleet was not strong enough to compete with the British or even the French fleet.  However, the British fleet remained primarily in the Atlantic, and the French fleet, and the few British units not only in the Atlantic, were mostly based in the Eastern Mediterranean.  The Austro-Hungarian battle fleet’s main opponent was the Italian fleet, and the monarchy’s fleet was sufficiently powerful to face and even to keep in check the Italians.  Based mainly in Pula, Kotor, and Sibenik, in the Northwestern Adriatic, off the coast of Albania, and in the Straits of Taranto.

The battle fleet was manned by all nationalities comprising the monarchy but the plurality of the naval personnel were Croatian.  Ten percent of the officers and a third of the enlisted men were Croats (3).  These Croats were generally loyal to the Emperor Franz Joseph, and to his successor, Emperor Karl.  At the same time, they were Croat nationalist, and most of them hoped that the dual monarchy would be transformed into a multinational federation with Croatia becoming a sovereign kingdom independent of Hungary.
The hardship of the war, the military defeats, and the unprecedented losses in killed and wounded soldiers lessened the Croats’ faith in the Emperor and his government.  By 1917, it became evident to all but the most fanatic supporters of the monarchy that the Austro-Hungarian empire and its allies were losing the war.  There were serious shortages of food and clothing not only among the civilian population but also among the military.  These shortages increased in 1918.  There was a mutiny by sailors in Kotor in February of 1918, which was brutally suppressed (4).
By October of 1918, it became clear not only that Austro-Hungary had lost the war, but also that the monarchy could not be saved and that the Habsburg empire was coming to an end.
On October 18, 1918, the American President Wilson, through a diplomatic note signed by the Secretary of State Robert Lansing, advised the Austro-Hungarian Government that in accordance with the President’s 14 Points, various nationalities of the monarchy would be given the opportunity for autonomous development (5).  In effect, the note signaled the breakup of the monarch.  On October 28, Emperor Karl requested an armistice from President Wilson (6).
In Pula, aboard the fleet flagship Viribus Unitis (7), the fleet commander, Admiral Miklós Horthy, found it increasing difficult to maintain order and discipline in the fleet (8).
On October 23, there were disturbances and fights between Croatian and Hungarian sailors in Rijeka. Shots were fired (9). On the fleet flagship Viribus Unitis there were incidents of disobedience and increasing chaos.  A young officer on the Viribus Unitis, Lieutenant Commander Alexander Milošević,  became so upset by the events that he shot himself on October 28.  In a suicide note he expressed hope that his death would help bring order and discipline to the fleet (10). The next day a mob tried to storm the officers’ club in Pula.  On October 30, LCDR Milošević was given a military burial.  The ceremony at the grave was the last common action of the multinational crew of the Viribus Unitis (11).
In the meantime, events in Zagreb accelerated the collapse of the monarchy.  The Croatian parliament, the Sabor, declared on October 29, 1918, the constitutional connection with Hungary terminated, and proclaimed Croatia, Slavonia and Dalmatia and independent state (12).  The Sabor then went on to give executive authority in the new state to the National Council in Zagreb.
The day before, the sailors of the Viribus Unitis and representatives of other ships met in Pula and elected a sailors’ committee with intent to take over the fleet.  Commander Metod Koch, a Slovene, was elected by the sailors as a local representative of the National Council (13).
Commander Koch’s position was approved later by the admiralty of shore in the hope that he would act as a liaison officer with the by then almost mutinous sailors.
By October 28, the Austro-Hungarian high command in Baden was in touch with the Italian military headquarters in Padua.  Terms of armistice were negotiated, and it became evident to the Austrians that most of their battle fleet would have to be surrendered to the Allies, primarily to the Italians.  Emperor Karl decided on that day to turn over the battle fleet to the Croats in the hope of preventing its surrender to Italy.
Appropriate telegraphic messages were sent by the high command in Baden to the National Council in Zagreb, to the admiralty in Pula, and to Admiral Horthy aboard the Viribus Unitis (14).  Similar orders providing for the turning over of the fleet to the National Council were also sent to the naval authorities in Kotor, Šibenik, Triest, and Rijeka (15).
Another telegraph was sent to Admiral Horthy in Pula on October 30 releasing all sailors who were not south Slavs from duty, and ordering their return to their homes (16).
In Zagreb the National Council appointed Dr. Ante Tresić-Pavičić, Vilim Bukšek, and Dr. Ivan Čok as its representatives to receive the battle fleet from Admiral Horthy.  These three were joined in Pula by local representatives Dr. Lovro Skailer, Dr. Mirko Vratović, Lacko Križ, Mario Krmpotić, and Commander Metod Koch (17).
At about 9 a. m. on October 31, Admiral Horthy received these representatives on board of the Viribus Unitis.  With tears in his eyes the fleet commander signed the transfer agreement.  At the request of the Admiral, the actual transfer ceremony was postponed until late afternoon.  Captain Janko Vuković pl. Podkapelski, the commanding officer of the Viribus Unitis, and one of the most senior Croatian naval officers, was appointed the new fleet commander (18).  Captain Vuković had a distinguished naval record.  For instance, on December 20, 1917 he had led a squadron of warships to the shores of Cortellazzo to bombard the Italian batteries (19).  The sortie was successful (20).
At proximately 4 o’clock that afternoon the formal ceremony turning over the fleet to the Croats took place on the quarter deck of the Viribus Unitis.  Admiral Horthy and his officers were saddened while the Croats were jubilant.  To the sound of bugles the red-white-red flag of the old monarchy was hauled down for the last time, and the Croatian red-white-blue flag was hauled up the mast not only of the Viribus Unitis but also to the masts of hundreds of other naval and merchant ships in the harbor of Pula.  The ships’ bands played the Croatian national anthem, “Lijepa naša Domovina…”, and 21 gun salutes followed (21).  Admiral Horthy left the flagship at 4:30 p. m. carrying with him a portrait of the Emperor Franz Joseph, the ship’s ceremonial ensign, and his personal flag.  He was visibly moved as he left the ship for the last time (22).
That night the ships in the harbor of Pula were illuminated for the first time since the beginning of the war, and there were celebrations on ships and on shore (23).  Similar events took place in all other Adriatic ports abroad the units of the fleet.  The Croatian flags flew everywhere, and the joy of the people was immense.
Early next morning, November 1, 1918, at about six o’clock, two Italian naval officers, Medical Lieutenant Raffaele Paolucci and Major of Naval Engineers Raffalle Rossetti, acting as what a later generation would call frogmen, entered the harbor of Pula swimming in rubber suits and pushing a torpedo-like mine (24),  they attached the mine to the hull of the Viribus Unitis, just below the accommodation ladder leading to the main deck (25).  A timing device was fixed to explode the mine.  As they were swimming away, they were seen by a petty officer in a picket boat.  They were hauled aboard  the boat and taken on the board the flagship.  There they were brought before Captain Vuković.  In his presence the two Italian officers became increasingly nervous, and finally stated that the ship would explode at any time.  Captain Vuković issued orders to abandon ship.  He was concerned with the safety of the two Italians, shook their hands telling them that they were brave men, and arranged for them to be taken ashore immediately (26).
True to the naval tradition and with great personal courage Captain Vuković went up to the ship’s bridge to await the explosion.*  When it came a few minutes later, Viribus Unitis sank, and Captain Vuković and about 50 Croatian sailors went down with the ship (27).  Such was the end of the first battleship to fly the Croatian flag (28).
After they were taken ashore, the two Italian officers claimed that they did not know that the Viribus Unitis had been turned over to the Croats.  Their story is credible since the Italian naval command expected to acquire all Austro-Hungarian battleships, and sinking one of them made no sense.
After the sinking by Italians of the Viribus Unitis, and of the merchant ship Wien during the same night, the Croats were incensed.  They believed that they and the newly independent state proclaimed in Zagreb were not enemies of the Western Allies but their friends and associates.  On November 1, 1918, Commander Metod Koch sent a telegram to the commander of the Allied fleet complaining of the sinking of the two ships, and requesting protection by the U.S. fleet or a fleet of a nation not having a geographic interest in south Slavic territory (29).  Unfortunately this transparent reference to Italy was not effective since by the Treaty of London of 1915 Great Britain and France were under obligation to satisfy Italy’s ambitions in the Adriatic.
The response came next day in the form of telegram signed by Lloyd George, Orlando, Clemenceau, and Col. House.  While it was friendly in tone, it directed the fleet to proceed immediately to Corfu under a white flag, and surrender to the supreme command of allied forces (30).  To add insult to injury, a few days later the Italian naval command ordered the fleet to take down the Croatian flag since the allies did not recognize the flag as one of the interdependent state (31).
Despite emotional protests by Croatian sailors, part of the fleet went to Corfu under the white flag.  The rest of the fleet remained in port, and was gradually taken over by the Allies, most by Italians.  The Croatian flag disappeared from the Adriatic.  The once powerful battle fleet was distributed to the Allies.  The new state of the Kingdom of SCS (later known as Yugoslavia), proclaimed on December 1, 1918 in Belgrade, received only a few coastal defense ships.
*According to another source:
“The explosion did not happen at 6:30 as predicted and Vuković returned to the ship with many sailors (believing mistakenly that the Italians had lied). He therefore remained on his ship and went down with her and 300–400 of her crew when the mines exploded shortly afterwards at 6:44. Following the explosion, the battleship sank in 15 minutes.” http://en.wikipedia.org/wiki/SMS_Viribus_Unitis

See Assault on the Viribus Unitis http://www.worldwar1.com/sfvu.htm
brod
(1) Paul G. Halpern, The Naval War in the Mediterranean. Annapolis: Naval Institute Press, 1987, p. 7.
(2) Ibid. p. 7.
(3) Arthur J. May, The Passing of the Habsburg Monarchy, 1914-1918. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1966, p. 780.
(4) Hans Hugo Sokol and Theodor Braun, Ősterreich–Ungarns Seekrieg 1914-1918. Graz: Akademische Druck und Verlagsanstalt, 1967, Vol. 2, pp. 705-707.
(5) Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb: Matica Hrvatska, 1920, p. 179.
(6) Ibid. p. 189.
(7) Named after the motto of the Emperor Franz Joseph.
(8) Admiral Horthy later became regent and ruler of Hungary.
(9) Sokol, Seekrieg, p. 715.
(10) Ibid., p. 721.
(11) Ibid., p. 721.
(12) May, Passing, pp. 779-780.
(13) Petar Pekić, Propast Austro-ugarske monarhije i postanak nasljednih država. Subotica: Globus, 1937, p. 272.
(14) Bogdan Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države. Zagreb: Školska knjiga, 1977, p. 105.
(15) Ferdo Čulinović, 1918. na Jadranu. Zagreb: Glas rada, 1951, p. 211.
(16) Pekić, Propast, p. 273.
(17) Ibid., p. 273.
(18) Miklós Horthy, Memoirs. Westport, Conn.: Greenwood Press, 1957, p. 92. [Memoirs was published by R. Speller in New York, 1957.]
(19) Halpern, Naval War, p. 411.
(20) While a Croatian patriot, Captain Vuković was not universally favored for his new command because he had accompanied earlier in the year Count Tisza on his trip to Sarajevo to rally the Bosnians to the monarchy. Captain Vuković was under orders and had no choice. See, Henry Baerlein, The Birth of Yugoslavia, London: Leonard Parson, 1922, Vol. 2, p. 20.
(21) Ibid., p. 20.
(22) Gordon Brook-Shepherd, November 1918. Boston-Toronto: Little, Brown, 1981, p. 316.
(23) Halpern, Naval War, p. 567.
(24) Ibid. p. 567.
(25) Baerlein, Birth, p. 21.
(26) Ibid., p. 21.

(27) Horthy, Memoirs, p. 92. See also Baerlein, Birth, p. 21-22.

(28) Viribus Unitis not only played a role in the ending of the war but also in its beginning in 1914. It carried the Crown Prince, Franz Ferdinand, and his wife from Triest to Metkovic on their fateful journey to Sarajevo. After their assassination, their coffins were carried back to Triest on the flagship. See Horthy, Memoirs, p. 317.

(29) D. Janković – B. Krizman, Gradja o stvaranju Jugoslovenske države. Beograd: Kultura, 1964, 2 vol., p. 442.

(30) Ibid., p. 455.

(31) Krizman, Raspad, p. 144.

Fra Bosiljko Bekavac i hrvatski antikomuistički i antijugoslavenski gerilci iz okolice Kiseljaka poslje II. svjetskog rata – dva pisana svjedočanstva

Posted on by

Nekoliko napomena

Kad se spominje fra Bosiljka Bekavca treba imati na umu da su u Americi živjela dva Bosiljka Bekavca. Prvi Bosiljko (1870.-1959.) bio je fratar provincije Bosne Srebrene, koji se sekularizirao i potom (1900.) došao u Ameriku. Bio je vrlo djelatan i ugledan svećenik među tadašnjim hrvatskim iseljenicima u nekoliko gradova države Pensylvanije, kao i jedan od vodećih hrvatskih svećenika u Americi svog vremena.
Drugi fra Bosiljko u Ameriku je stigao 1953. i nikad nije djelovao na hrvatskim iseljeničkim župama. Bio je poznati simpatizer jugoslavizma i titoizma pa mu se nije bilo ni moguće družiti s hrvatskim svećenicima u Americi, kao ni s ogromnom većinom hrvatskog naroda, nego je utočište nalazio u američkim župama. Bio je nekoliko godina urednik Zajedničara, službenog glasila Hrvaske bratske zajednice, koju su tada mnogi smatrali “sedmom republikom” SFRJ-a. Pod njegovim uredništvom Zajedničar je napadao sve što je disalo hrvatskim domoljubnim duhom, uključujući i vodeće ljude iz tadašnjeg hrvatskog nacionalnog pokreta, Hrvatskog proljeća.
Ovdje donosimo in memorima o Bosiljku Bekavcu kojeg je napisao I. Gavran u Bosni Srebrenoj 1982. a može ga se naći na internetu https://www.google.com/search?q=bosiljko%20bekavac%20franjevacki%20leksikon&ie=utf-8&oe=utf-8&aq=t&rls=org.mozilla:en-US:official&client=firefox-a&source=hp&channel=np
BEKAVAC, Bosiljko, ml. publicist (Obrenovac kod Konjica, 11. XI. 1906. — Pittsburgh, 13. IX. 1982.). — Sin je težaka Stipe i domaćice Jele rođ. Tomić. Osnovnu školu završio je u Seonici (1904.-1918.), gimnaziju u Visokom (1922.-1928., 1929.-1931.), filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1931.-1935.), Franjevac je postao 1928., a svećenik 1925. Službovao je kao kapelan i vikar u Fojnici (1935.-1937.), kapelan u Kreševu (1937.-1938.), župnik u Osovi (1938.-1940.), Novom Šeheru (1940.-1946.) i Kiseljaku (1949.-1953.) te gvardijan u Kreševu (1946.-1949.). Godine 1953. pošao je u Ameriku kod strica Bosiljka, koji se tada nalazi o u Rankinu, Pa, kod Pittsburgha. Ostao je u Americi te služio kao kapelan u župi Presvetog Trojstva u Columbia, Pa, (1953.- 1954.), zatim u Centralia, Pa, (1954.-1962.). Godine 1962. izabran je za urednika Zajedničara, glasila Narodne hrvatske zajednice u USA, ali je uredništvo preuzeo početkom travnja 1963. kad je dobio američko državljanstvo. Uređivao je Zajedničar (1963.-1971.) u duhu zajedništva naših naroda. Desetak posljednjih godina djelovao je kao kapelan u crkvi St. Mary of Mercy u Pittsburghu. Bekavac je kroz čitavo vrijeme svog boravka u Americi održavao veze s provincijom i domovinom šaljući visočkoj gimnaziji knjige i pomažući provinciju na druge načine. Još kao gimnazijalac surađivao je u listu visočkih sjemeništaraca Cvijetu (1926.-1931.), zatim u Zajedničaru (1962.-1971.) i Iseljeničkom kalendaru Bosne i Hercegovine (1967.-1973.). LIT.: I. GAVRAN: Fra Bosiljku Bekavcu — In memoriam. Bosna Srebrena, 33(1982.) 6, str. 239-246., A. Kovačić
Uz ovaj in memoriam napomenuti je jedan ispravak i nekolike druge “sitnice”. Ispravak, postao je svećenik 1935., a ne 1925. Zatim, kaže se da je “pošao kod strica Bosiljka”, ali vladalo je opće mišljenje među svećenicima u Americi da ga je Udba “sklonila” u Ameriku radi opasnosti koja mu je prijetila u kiseljačkom kraju i ,zatim, namjestila za urednika Zajedničara. Drugo, pisac veli da je Zajedničar glasilo Narodne hrvatske zajednice. Pravo ime te ustanove je Hrvatska bratska zajednica. Također, pisac ističe da je list uređivao “u duhu zajedništva naših naroda”. Valjda je to pohvala i zahvala Bekavcu od strane pisca tih redaka. Nadalje, hvalospjevi Bosiljku Bekavcu su se mogli donedavno naći na internetu http://zupa-podhum-zitace.com/index.php?option=com_content&view=article&id=3&Itemid=9, ali iz nekih razloga taj portal je nestao.
Ovdje donosimo dva dokumenta koji govore o fra Bosiljku Bekavcu. Našao sam ove izjave u ostavštini mog pokojnog strica fra Ljube (1908. – 1975.), višegodišnjeg urednika tjednika Danica u Chicagu. Premda se ovi iskazi (kao i usmena predaja u kiseljačkom kraju) u nekim detaljima razlikuju, one ukazuju na činjenicu da je fra Bosiljko Bekavac odigrao žalosnu i tragičnu ulogu u poslijeratnim godinama tog kraja.
Gospodin Josip Rukčić je, hvala Bogu, još živ i unatrag nekoliko mjeseci (12. ožujka 2011.) je potvrdio g. Krešimiru Mišetiću iz Chicaga autentičnost i sadržaj svog iskaza. U istom gradu (St. Louis, Missouri) živi i Josipov prijatelj i nekadašnji kolega uznik, g. Mato Borović, koji je bio izravna žrtva Bekavčeve izdaje. Gospodin Borović, iako u 87. godini života, i nakon dugih uzničkih i emigrantskih godina još je krepak i lucidan. U telefonskom razgovoru u ožujku ove (2011.) godine s g. Mišetićem potvrdio je kako je on, zajedno s Vinkom Dujmovićem te Ivom i Jurom Galićem, išao na povjerljive sastanke i savjetovanja kod fra Bosiljka Bekavca. Nakon nekoliko sastanaka ponovno su po dogovoru došli u župni stan i, uz Bekavca, našli su još petoricu “fratara”, “simpatizera križara”. Ali kad su došli na slijedeći zakazani sastanak, nisu mogli ni sanjati da će im to biti posljednji. Naime, uz Bekavca, u fratarskom habitu, druga petorica “fratara” ovaj put bili su u civilnom odijelu i odmah su se bacili na gerilce te ih uhitili.
U jednom od dokumenata koji donosimo govori se o Anti Brkljančiću, a u drugom o Brkljači. Zapravo je riječ o Anti Brkljačiću.
Onima koje pobliže zanima hrvatska antijugoslavenska i antikomunistička gerila u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata preporučujemo: Dr. Ivo Lučić, “Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951”. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 2010., 631-670.

Ante Čuvalo

Dva svjedočanstva – prijepis i preslik

POVJERLJIVO NIJE ZA ŠTAMPU
Zbog ljudi koji su u Jugosl.
Pa mi (sic!) mogli stradati!

Iskaz bivseg Krizara Josipa Rukčića o slučaju Rev. Bosiljka Bekavca

15. XI. 1963.

Dragi velečasni!
Prošlo je dosta vremena kako sam primio od Vas dva pisma, pa Vas molim za izvinjenje.  Bilo je više razloga zašto Vam nisam odgovorio kako ste mi pisali.  Vi trazite, da Vam po mogućnosti, koliko ja znam, opišem slučaj Bekavca Fra Bosiljka.  Ja sam zatvoren i osudjen 1947. god. za Križarsku organizaciju u Sarajevu, koja je suradjivala sa grupom Križara pod zapovjedništvom Ante Brkljančića (Brkljačić-sic!) i Stjepana Šimića.  Po mom dolasku u Zenicu, ja sam uvjek nastojao, da čujem što ima na terenu oko Fojnice i Kreševa.  To sam mogao doznati ve-inom od ljudi, koji su osudjivani za suradnju sa Križarima.  Onda najedamput 1950. god. dobio sam novine svakodašnje sa velikim naslovom, da je uhićena cijela organizacija sa Šimićem i Brkljančićem (Brkljačićem!) na čelu.  To je pisalo u junu 1950., a sudjenje je počelo u septembru iste godine.  Pratili smo sudjenje preko novina i čitali osudu: Šimić i Brkljančić (Brkljačić) na kaznu vješanjem, a Tuka Anto, Liješnjić Jure i Vidović Ivo na kaznu strijeljanjem.  Drugo ništa nisam znao, ali jednog dana Oktobra 1950, došli su transportom u Zenicu novi osudjenici a mi „stari“ se odma interesujemo zašto je ko sudjen.  Kad smo doznali za Šimićevu grupu, meni je bilo drago, da ću moći doznati iz prve ruke sve pojedinosti.  Odma nisam mogao jer su dečki morali ići u staklaru (karantena), 6 tjedana, a poslije njenoga izlaska, ja sam imao sreću, da oni, ti dečki, budu dodijeljeni u moju sobu.  Za prvo vrijeme nisu ništa smjeli pričati, a pitali su ko ima od Kiseljaka, i, kada su se upoznali sa mnom, i dobro se sprijateljili, oni su meni počeli onda da pričaju stvar, kako je tekla, koja nažalost strašno tereti „Fra“ Bekavaca.  Sve su mi pričali, kako su suradjivali sa Križarima, ali sve preko Kiseljačkog župnika, u ono vrijeme Bekavca.  Ovi dečki se zovu Mato Borović, Ivo Galić i Vinko Dujmović, svi sudjeni po 20 godina robije, ali se svi nalaze na slobodi, prvi u Kiseljaku, drugi u Kreševu, a treći na Stupu kod Sarajeva.  Kada su oni vidili, da mogu imati u mene potpuno povjerenje sve su mi pričali u najsitnije detalje.  Oni su se obraćali Bekavcu uvijek za vezu i on je davao njima instrukcije, šta će raditi.  Tako je jednog dana on, Bekavac, rekao njima da će uskoro doći iz inozemstva preko Zagreba križarski „predstavnici“.  Nitko nije mogao posumnjati u fra Bekavca.  Tako je jednog dana, maja ili juna, bio tajno sazvan sastanak na večer u 10 sati, u župskom stanu Bekavca, „sastanak sa Križarskim predstavnicima“, tako da su se ljudi sa zadovoljstvom odazvali pozivu Bekavca.  Na sastanak je preko veze od strane Bekavca pozvan i Brkljančić (Brkljačić).  Na sastanku su bili prisutni Brkljančić (Brkljačić), predsjedavajući, Bekavac, četiri predstavnika iz inozemstva, u stvari sve viši predstavnici Udbe iz Sarajeva.  Još na sastanku su bili osim spomenute trojice Borovića, Galića i Dujmovića, Iviš Anto, Grga Gagro, Jelaš Zvonko i dvojica strijeljanih Vidović i Liješnjić, sve iz sela Zagorica i Završja, samo Jelaš, Iviš i Gagro iz Kiseljaka.  Na sastanku se raspravljalo o svemu.  Bekavac je rukovodio sastankom.  Davale su se instrukcije za rad i tražilo mišljenje od ljudi. Tako je traženo, tko bi se primio u slučaju napada na Kiseljak tko bi ubio predsjednika i sekretara odbora.  Te dužnosti su se na prijedlog Bekavca primili nesretni Lijšnjić i Vidović, što ih je koštalo života kasnije na sudu.  Taj je sastanak završen sa napomenom, da se slijedeći sastanak održi za petnaest dana, ali da se svakako pozove skupa sa Brkljančićem (Brkljačićem) i Šimić.  Tako je i bilo, samo što na idući sastanak nije pozvan Borović, Galić i Dujmović, nego samo Jelaš, Iviš i Gagro.  Šimić nije došao, jer je posumnjao u to.  Kada su došli na taj sastanak i, Udba, sastanak je počeo.  Bio je i Brkljančić (Brkljačić!), predsjedavao je Bekavac. Najedamput, za vrijeme sastanka, oni tobožnji ‘predstavnici’ su skočili na Brkljančića (Brkljačića), da ga savladaju.  Nastala je borba i on je bio savladan za vrijeme te borbe.  Bekavac je odmah skočio i stao na vrata.  Ovo mi je pričao Jelaš Zvonko, koji je bio prisutan toj sramotnoj izdaji Bekavca.  Odmah je tada unišla vojska i sve je prisutne hapsila osim Bekavca.  A pošto je Šmić znao za Brkljančićev (Brkljačićev) sastanak, oni su nešto morali učiniti, da opravdaju nepovratak Brkljančića (Brkljačića).  Zato su iste te noći inscenirali “borbu” kod Palške Ćuprije da izgleda kao da je Brkljančić (Brkljačić) bio napadnut i u borbi da je poginuo.  Pucali su par sati, onda su napravili grobnicu kao da su ga zakopali.  Pošto Bekavac nije bio odmah uhapšen, on je razglasio preko veze, da je Brkljančić (Brkljačić) poginuo, tako da bi se Šimić na to namamio.  To je i bilo tako.  On je sa svojom grupom bio došao da to provjeri.  Zasjeda je već čuvala taj grob.  Borba je trajala neko vrijeme i Šimić se je izvukao sa svojim ljudima.  Samo na povratku u šumi, zvanoj Berberuša opet udari na zasjedu.  U kratkoj borbi dvojica poginu i Šimć ranjen teško uhvaćen.  Poslije toga nastalo je hapšenje i raseljavanje.  Još je ostala u selu Zagorcima gimnazijalka Marica Hočevar.  Onda je Bekavac rekao Ivi Galiću i Vinku Dujmoviću neka je dovedu u župski stan, da će je on poslati u Djakovo kod časnih sestara.  Oni su je doveli k njemu.  Došla je Udba, odvela je u Sarajevo i bila odmah ubijena bez suda, tako da ne bi rekla, kako je uhićena.  A onda je bio hapšen i Bekavac sa ostalima.  Za vrijeme islijednje on je Bekavac bio vodjen iz ćelije u ćeliju, da ga vide ostali, da je i on hapšen.  A kada je došlo sudjenje, njega nije bilo nigdje.  On je pušćen na slobodu poslije toga.  Ja ne znam što je bilo s njime.  Ali po izlasku mom iz Zenice 1959, nisam odmah nigdje radio, pa sam šio odijela kad me neko zovne u kuću.  Tako sam šio dva odijela za fra Stjepana Buljana, sadašnjeg župnika u Kiseljaku.  On mi je dosta toga rekao, skoro isto kao što sam vam već napisao.  On je samo rekao za Bekavca da je jedan „gad“ zato što poslije svega što je napravio, šalje preko godine pakete službenicima Udbe, pakete sa prezentima.  Nisam mogao to vjerovati, ali nakon nekog vremena mene je pozvao šef Udbe zloglasni Duško Kopara i pitao me, bi li ti majstore meni sašio odijelo, i, ja sam otišao kod njega u stan da mu pravim odijelo.  Jednog dana dodje neki njegov službenik sa pisima (spisima – sic!).  On pročita i treba nešto da potpiše.  Izvadi nalivpero i potpisa.  Na to će njegov službenik reći: Šefe imate lijepo pero, gdje ste ga kupili.  On kaže, doslovno ovako: To je mi (mi je) poslao „naš“ Bekavac, a i ovaj štof što majstor radi i ovaj sat , pokaza na ruci.  Ja mislim da tome ne treba nikakov komentar tko je Bekavac.  Poslije sam opet radio kod zupnika 1960. u januaru i, jednu večer smo malo posjedili, pričali o svemu.  On mi je pričao o Euharističkom kongresu u Műnchenu i da je vidio Kasića Josipa tamo.  Te smo večeri pozvali i Jelača (Jelaša) Zvonka sa ženom na sijelo, pošto on stanuje odmah do župskog stana; u toj sobi, gdje smo sjedjeli.  Zvonko je rekao, evo u ovoj sobi je bio sastanak posljednji, kada je, kaže on, Udba skočila na Brkljančića (Brkljačića).  Bekavac je stao odmah na vrata da bude pripomoć druškanima; onda nam je opet sve pričao, kako je stvar tekla, još su dvi žrtve Bekavca, koje nisam naveo.  To je Stipe Blažević, umro u Zenici, i Pero Tuka, brat streljanog Tuke.  I još jedan slučaj što narod govori u Kreševu.  Boravio sam kod moga punca Barišić Zovke (Zvonke?), sada je pokojni, u razgovoru sam rekao da idem na ispovijed.  On je reka
o, idi dijete, samo se čuvaj da te fra Misilo ne ispovidi kao što je Bekavac ispovijedao.  Eto, dragi velečasni, šta je znam o Bekavcu.  Ovo je sve istina kako sam ja čuo, ne bi želio, da se igdje dadne ova izjava u janost (javnost), jer sam dobio pismo iz Austrije od moga susjeda, da mi je Mama u zatvoru od kada je Titio dolazio ovamo, i da još nije pusćena.  Ja sam spreman doći u Chicago kad god vi tamo mozete doći.  Nas ovdje ima osam zeničkih robijaša, a trojica bi došla sa mnom do vas na Drexler (Drexel), samo bi mogli nedjeljom, pa ako Vam nije ovo dosta, onda da se sastanemo u Chicagu.  To je sve, izvinite što nisam prije pisao, jer su mi oni iz Zajedničara govorili, da bi mogao biti vraćen, da Zajedničar ima novaca da plati sud i tome slično.  Drugo ništa, puno Vas pozdravlja skupa sa svojom familijom.

Josip Rukčić

Fra. BOSILJKO BEKAVAC

Rodjen je 11. XI. 1906. god. u Obrenovcu kotar Konjic.  Mladu misu sližio 6. 9. 1935. (nije jasno) god. u Podhumu, kotar Konjic.
Do svoje sedamnaeste godine, radio je kao sluga kod fratara u samostanu Kreševo.  Poslije toga, fratri su ga poslali u gimnaziju.  Kao bogoslov, družio se sa drugim bogoslovom Franjom Barišićem, rodom od Podhuma.  Ovaj je već tada pokazivao svoja protuvjerska uvjerenja i ovo prijateljstvo ostavilo je jaki utjecaj na B. Bekavaca.  Barišić je danas profesor u Beogradu.
Poslije bogoslovije B. Bekavac postaje kapelan u Kreševu a iza otslužene mlade Mise, postaje župnik u Osovi kod Žepča.  Iz Osove dolazi u Novi-šeher, pored Zavidovića.  Za vrijeme rata bio je u zatvoru iz kojeg je bio izbavljen po Stipi Križanoviću, ubijenom kasnije po jugo-komunistima.
Od 1946. god. Bekavac je župnik u Kiseljaku, kojega napušta 23. V. 1953. i odlazi u SAD.
Za vrijeme njegova boravka u Kiseljaku, Bekavac se povezuje sa ustanicima, koje tada zovu „Križari“ a koje su u tom kraju vodili Šimić i Brkljača (Brkljačić-sic!).  Poslije zdogovora sa UDBOM, B. Bekavac odlazi povremeno u šumu i okolna sela kao svećenik, vršeći svećeničke dužnosti, sa namjerom da bi što bolje i što više saznao o ustanicima.  Narod mu je vjerovao i pred njim je bio iskren.  Radi toga uspjelo mu je jednom nagovoriti Šimića, te su zajedno otišli u Sarajevo, pod izlikom nabavke oružja.  Sve sa znanjem UDBE, da bi Šimić i ostali stekli što veće povjerenje u Bekavca.
U isto vrijeme dva UDBA-ša, stanovala su u gornjem stanu župne kuće u Kiseljaku.  Ljudi za ovo nisu znali, ali su mještani čuli jauk i zapomaganje po noći iz gornjeg stana.  To su mučitelji UBDE odmah na samom mjestu mučili prevarene osobe, koje su poslije slali u druge zatvore.  Bekavac je narodu pričao, da se to ponekad po noći javljaju duhovi.
U taj župni stan B. Bekavac namamio je djevojku Dragicu, zaručnicu Šimića.  U tom su ju stanu mučili i od tuda odveli u Sarajevo, gdje su ju na kraju ubili.  Prije svoje smrti pok. Dragica uspjela je nekako napisati na zidu zatvorske ćelije i upozoriti, tko je Bekavac.  Drugi zatvorenici koji su poslije došli u tu ćeliju, to su čitali i prenosili dalje.
Isti B. Bekavac uspio je nagovoriti Šimića, da će ga ponovo voditi u Sarajevo.  Ovog puta UDBA je čekala kod Alipašin-mosta. Šimić je za vrijeme vožnje osjetio da je nešto sumnjivo i nastojao je pobjeći iz auta, ali Bekavac tjelesno jači od pok. Šimića bacio se na Šimića, uspio ga svladati te je Šimić završio na UDBI, gdje mu se zameo svaki trag.
Poslije hvatanja Šimića, UDBA uz pomoć Bekavca uvatila je 24 člana Šimićeve čete a preostala trojica od njih, uspjeli su pobjeći.  Poslije bijega otišli su na Crni Vrh u Zec planinu kod Pere Bilića.  Konačno otkriveni poginuli su u borbi a kod Bilića je tada pronadjen popis jataka.  Medju prvim jatacima, bio je stric B. Bekavca, Andrija Bekavac, kojeg su nakon hapšenja odveli u Konjic, gdje je poslije mučenja četvrti dan izdahnuo.
Uslijedilo je hapšenje jataka, radi čega je UDBA zatvorila oko tri stotine osoba iz uže i šire okolice Kiseljaka.  Neki od zatvorenih bili su pušteni kući nakon kraćeg preslušavanja a neki su osudjeni na duge godine robije.  Na dvadeset godina bili su otjerani u zatvor Zvonko Jelaš i Ivičević.  Trojica župljana iz Kiseljaka, tada su streljani.
Kad su osudjeni počeli pristizati kući, poslije izlaska iz zatvora, sve više ugrožavali su samog Bekavca.  Radi toga po naredjenju UDBE, Bekavac se sklanja u SAD, na 23. V. 1953. god.
UDBA je imala i previše podataka o privatnom životu Bekavca i radi toga poslužila se je i poslom ucjene.  Njegov privatni život, to je njegova stvar za koji odgovara kao svaki od nas pred Bogom, ali u ovom njegovom slučaju njegov nastrani tjelesni život, poslužio je UDBI.  Sama UDBA posjeduje fotografije, koje Bekavca kompromitiraju.  Posao kojeg je već davno primio Bekavac kao žbir i uhod, on taj posao obavlja i danas na zadovoljstvo svojih gospodara iz UDBE, kojima uz to još uvijek šalje i darove u novcu i paketima.  Ovo pismo pišem iz hrvatske Domovine, na molbu prijatelja.  Ako tražite dokaze, onda je tu narod iz cijele okolice i ostali iz Bekavčeve rodbine.  Mnogi o ovome šute a mrtvi ne govore a tko će nama živima na bilo kojem sudu ovo povjerovati.  Ima nas koji smo sve ovo spremni svjedočiti, jer nas iz ovih krajeva ima na radu vani.  Znadu za Bekavčev rad i ljudi oko Konjica, isto kao što znadu i njegovi poglavari i ostali fratri.  Istina je na našoj strani i sa njom djevojka Dragica i svi oni kojima je teške muke priuštio sam Bekavac.  Danas kada ljudske slabosti caruju, mi nismo klonuli jer znamo gdje je pravda.
Ovo Vam piše jedan od onih, koji je ostao na rodnoj hrvatskoj grudi.
Primite pozdrave’
ŽIVILA HRVATSKA’

bekovac11

bekovac12bekovac13bekovac-1

Radovan Matanić

Posted on by

mem

Radovan Matanić died suddenly and peacefully at his home in Toronto on Friday, February 8, 2008 with his loving wife Barbara at his side.

Radovan was a retired chemical engineer. He graduated from the University of Zagreb in 1963 where he obtained a degree in Engineering. In 1972 he received a Masters in Chemical Engineering at the University of Toronto. After retiring from his engineering career, he started to supply Universities and Public Libraries in both Canada and the U.S. with books printed in Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Albania. He became a member of ACS in 2004.

Radovan enjoyed his membership in the ACS and his participation in supplying literature and materials on behalf of Croatia.  He was active in doing so in his business for 10 years.  He started as a vendor but expanded his activity to include consultant.  He loved his work and his clients.  Because of his honesty as a businessman, his intelligence, his creativity, and exemplary human values, he was able to build relationships within the community which enabled him to distribute the best of Croatian culture. This activity gave him tremendous gratification and actually made him a happy man.

The testimonies from his clients attest to this: “I appreciated all the efforts that Radovan made for our library over the years. We frequently talked on the phone about new offers and publications, and it was always a great pleasure to talk with him. He had wonderful energy and spirit, and his calls would enliven the day. Radovan will be greatly missed among his colleagues in Illinois and around the world.  We will never forget his kindness, his hard work, and his sense of humor.”-Head of Slavic and East European Library

And from another: “Radovan had made a personal connection with me as a vendor and as a senior advisor on Croatian materials. I owe him a lot.  His smiling face, serious business ethics and sincerity to help will be missed by me and others like me in the Slavic field.”

“We should all be grateful to Radovan for distributing Croatian books in Canada and USA, thus spreading information on Croatian culture and history,” writes Dr. Banko Franulić.
Our condolences to Barbara and the Matanić family.

Ante Čuvalo

Prof. dr. Ante Čuvalo: Roditelji se trebaju više žrtvovati za bolje uvjete u školi

Posted on by

Večernji list, BiH – 10. studenoga 2011.

Prof. dr. Ante Čuvalo i njegova supruga, prof. Ikica Čuvalo, napravili su i darovali svojoj sredini, a prije svega učenicima pučkoškolcima, veoma vrijedno, korisno, humano i poučno djelo. U OŠ Marka Marulića u Ljubuškom, obnovili su tijekom ljeta zajedno sa svojim prijateljima, jednu učionicu. Na taj korak su se odlučili vidjevši da u školi, osim uređenih i lijepih učionica, ima i nekoliko koje vape za obnovom, ali škola nema mogućnosti da to napravi. U izboru učionice koju će obnoviti i urediti pomogao im je njihov usvojeni sin Stipo, koji ide u sedmi razred u toj školi.
– Pitali smo našega Stipu koja je učionica najzapuštenija i u najlošijem stanju i on nam je rekao da je to kabinet za likovnu kulturu. Otišli smo pogledati i doista je bio u, može se reći, užasnom stanju, i zidovi, stolovi, stolci, pod, imamo i slike koje smo snimili, one sve govore. Prvo smo računali da bi obnovili zidove, međutim ako popraviš zidove, ne valja pod, ako promijeniš pod ne valjaju klupe i onda se klupko počelo sve više odmotavati, odlučili smo da se sve obnovi. S donedavnim ravnateljem škole Radoslavom Bošnjakom dogovorili smo se da će i škola uraditi jedan dio, uklonili su jedan pregradni zid, riješili odvod vode, postavili zastore. Obratili smo se našim prijateljima iz SAD da sudjeluju i pomognu i oni su dali svoj novčani doprinos – kaže prof. Ante Čuvalo.
Pomogli su iseljenici iz Ljubuškog, po 1.000 dolara Stipe Bubalo iz Los Angelesa (rodom iz Hardomilja) i Nikola Penava iz New Yorka (rođen u Studencima) i 200 dolara Stoja Kosir iz Chicaga (rođena Markotić, iz Graba). Građevinski radovi zajedno s materijalom, stajali su 6.700 KM, ne računajući radove i troškove koje je snijela škola. Od tog iznosa Ante i Ikica platili su blizu 3.000 dolara, točnije 3.840 KM. U međuvremenu se javio i njihov sin Mime i obećao dati 1.000 dolara. U dogovoru s općinskim načelnikom Nevenkom Barbarićem nabavljene su i klupe za crtanje, ukupno 30 komada. Za njih je plaćeno 4.200 KM i to financira Općina. Ikica i Ante su posjetili učenike i njihovu nastavnicu Anku Zelić u novom kabinetu. Učenici i nastavnica Ankica nisu skrivali zadovoljstvo što su dobili suvremeni kabinet i odlične uvjete za rad i učenje, toplim riječima su se zahvalili svojim dobročiniteljima i u znak zahvalnosti darovali im učenički rad, sliku Humačke ploče. Ante Čuvalo je kao 19-godišnjak iz Ljubuškog prebjegao iz bivše države na Zapad gdje se kao politički emigrant djelatno borio za slobodu hrvatskoga naroda i njegovu nezavisnu državu. I on i supruga Ikica bili su sveučilišni profesori u SAD-u. Imaju dvoje rođene djece, sina i kćer, a Stipu su usvojili iz dječjeg doma Egipat u Sarajevu. U mirovini su i trajno su se prije dvije godine vratili u Ljubuški gdje su sagradili obiteljsku kuću.
– Na ovu zamisao smo došli potaknuti iskustvom koje smo stekli živeći u Americi. Tamo smo naučili na blisku suradnju između roditelja i škole, da su roditelji dio škole, ne samo kada se pojavi neka teškoća, i željeli bismo da to na neki način zaživi i ovdje. Znamo da se ne može kopirati, prilike su drukčije, ali važno je razvijati kulturu da je to naša škola, nije tuđa, da su to naša djeca, to je zajedničko dobro, što ima vrjednije i važnije od djece. Treba pomagati na način kojim se može, možemo se potruditi obojati prostoriju ili dvije, popraviti nešto, obnoviti, urediti… Siguran sam da dosta roditelja ne može financijski pomagati, teško je, ali netko će reći – ja ću raditi subotu ili dvije, drugi će reći – je ne mogu raditi, ali dat ću 50 maraka, treći, poduzetnici, vlasnici tvrtki, će reći – dat ćemo građevni materijal… Ako se ima dobre volje lako će se naći načina kako će se pomoći – kaže prof. Ante Čuvalo.

Ivan Kaleb

Your browser may not support display of this image. u-obnovljenoj-ucionici-1u-obnovljenoj-ucionici-2
u-obnovljenoj-ucionici-5u-obnovljenoj-ucionici-8

Dr. Ante Čuvalo – Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran!

Posted on by
Večernji list – 15. studenog 2011.
Snježana Nemec – Promatračnica
Dr. Ante Čuvalo, čovjek čiji su životni put usmjerile dvije odrednice: politički emigrant i akademski građanin daje svoje viđenje današnje Hrvatske. Doktorirao je povijesne znanosti (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice njegovu je knjigu “Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina” uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezina glasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge. Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.
U lipnju 1990. godine objavljuje članak „Hrvatska na prekretnici“, koji je napisan nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, a objavljen u tada emigrantskoj Hrvatskoj reviji, br. 3, rujan 1990., str. 601-605. Zanimljivost ovog članka napisanog prije 20 godina je, u tome što se navode opasnosti i izazovi s kojima će se Hrvatska suočavati, počevši od povijesnog trenutka stvaranja države, preko društvenih i moralnih problema, poput straha kao nasljeđa totalitarnog režima, korupcije, nasljeđa prošlosti i maksime – Nema boljeg rada od nerada, opasnosti od gubitka nacionalnog ponosa i identiteta, do moralne revolucije, koja bi prije svega trebala vratiti ljudsko dostojanstvo svakoj osobi, osigurati osobne, skupne i nacionalne slobode, slobodu od straha od ikoga i/ili ičega, i dovesti do općeg društvenog i nacionalnog preporoda, jer u suprotnom sav politički pluralizam, tehnički i materijalni napredak, prije ili kasnije, urodit će neželjenim političkim i društvenim plodovima koji, svjedoci smo, jako dobro zriju u post-revolucionarnim vremenima u mnogim dijelovima svijeta. Donoseći vam link cjelokupnog teksta „Hrvatska na prekretnici“ prosudite sami gdje se Hrvatska nalazi 20 godina poslije. http://atomic-temporary-232105844.wpcomstaging.com/?p=140
Dr. Čuvalo zamoljen je da prokomentira nekoliko trenutačno aktualnih tema, na čemu mu iskreno zahvaljujem.
Pogled na današnju Hrvatsku

Današnje prilike u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu su onakve kakvih sam se bojao 1990. da bi mogle nastati: post-kolonijalne. Znam da su vremena, mjesto i prilike različite, ali ovo što se događa kod nas ima sličnosti s onim što se zbilo u Latinskoj Americi prije blizu 200 godina (ili u Africi kasnije). Države su postale neovisne, oslobodile se kolonijalnih gospodara, ali je moć ostala u rukama stare elite i prenijela se na njezino potomstvo, a i dobar dio (pred)revolucionarnih domoljuba pridružio se vlastodršcima, utopio se u novu/staru elitu, moć ih opčarala i postali su oslonac novog/starog sustava.
Ali, ne radi se samo o moći, nego, još važnije, i o nastavku kolonijalnog sustava vrijednosti i mentaliteta ne samo kod onih na političkim položajima, nego i u državnim uredima, kulturnim i prosvjetnim ustanovama, gospodarstvu, medijima … i u velikom dijelu naroda. U Hrvatskoj danas, kao i u davnim i nedavnim kolonijama, nije se bilo spremno prerezati pupčanu vrpcu sa starim sustavom, u našem slučaju s jugo-državom koja je bila kombinacija srpskog mini (ali krvavog) imperijalizma i komunističkog totalitarizma. Svjedoci smo da su mnogi još okrenuti prema Beogradu i zato smo prisiljeni (među ostalim) svakodnevno pratiti što se događa u Beogradu, dok malo čujemo, recimo, o Sarajevu i drugim glavnim gadovima u susjedstvu. Danas se to pakira kao “regionalna suradnja”, te vidimo kako niču razni “regionalni” projekti, Hrvati postaju “građani naše zemlje”, a zatim će valjda postati građani regije.
Tu čežnju za “starim dobrim vremenima” ja bi nazvao “egipatskim sindromom.” Ali, nije to sindrom nedavne egipatske pobune naroda, nego onaj iz knjige “Izlaska”. Čitamo kako su se mnogi Izraelci pobunili protiv Mojsija nakon što su izišli iz egipatskog ropstva. “Kamo si nas doveo, u ovu pustinju, bilo nam je bolje pod faraonom!” Lako je pretpostaviti koji su od Izraelaca bili najgrlatiji. Ne oni koji su zidali faraonove palače i hramove, nego oni koji su bili kotačići u faraonovu opresivnom sustavu. I kod nas, mnogi nisu željeli slobodu, a samostalnu hrvatsku državu još manje, fali im Egipat i faraon! Lakše je biti poslušan, nego samosvjestan, samostalan i odgovoran! Vidimo kako im se žuri promijeniti gospodare. Možda od njih očekuju manu, kao što je pala Izraelcima u pustinji. Ali mane neće biti (barem ne za narod), nego se sami trebamo brinuti za svoju budućnost. Sve drugo se skupo plaća! A mi to nikako shvatiti i prihvatiti.
O suđenjima, korupciji….
Ovih dana se uglavnom buba o Sanaderu i korupcijskim aferama. Svakako, trebamo znati što je bilo i tko je zlouporabio danu mu moć. Ali, rijetki su koji upozoravaju, istražuju i analiziraju zašto je to tako. Svi ti sanaderići, pukanići, ine, podravke, đakovštine… samo su simptomi (ne)kulture i (ne)morala ne samo “onih gore”, nego društva i vremena u kojem živimo. Dakle, na jednoj strani potrebna je stroga, dosljedna i pravedna primjena zakona (zakon iznad sviju!), a na drugoj, još je važnije presjeći pupčanu vrpcu s naslijeđenim društvenim vrijednostima i mentalitetom, koji su nekakva miješanja jugo-komunizma, sluganstva, zapadnog konzumerizma i vrlo jeftine imitacije svega i svačega, posebice onog što ne valja (a ne što valja) sa Zapada.
Nadalje, nasljeđe iz nedavne prošlosti koje se temelji na principu “snalaženja” i “improvizacije” treba liječiti i još važnije odgajati mlađe generacije u zdravom duhu. Od kako smo se obitelj i ja vratili u domovinu znam više put upitati mlađe koji znaju engleski da li znaju englesku riječ za “snaći se” u njezinu hrvatskom značenju. Ona u engleskom jeziku ne postoji! A kod nas, snalaženje je najunosniji zanat i pozitivna kategorija. Reći će mnogi, jedino tako smo mogli opstati pod raznim tiranijama. Točno, ali sad u ovim prilikama treba (trebalo je) racionalno i svjesno napraviti taj povijesni skok i udariti temelje novom i boljem društvu. A ta “druga revolucija”, revolucija duha je mukotrpnija od rata protiv agresora, to je rat u nama samim kojeg treba pobijediti. Odakle, početi? Od samoga sebe i ljudi s kojima živimo i radimo. Svaki od nas koji želi da svi skupa krenemo naprijed neka oko sebe širi svjetlo bolje budućnosti! Neka živi i radi po visokim civilizacijskim i moralnim normama.
Po povratku u domovinu zamijetio sam koliko su naši majstori sposobni improvizirati kad dođe do nekih problemčića u bilo kojem projektu i zanatu, dok recimo američki majstor dosljedno slijedi upute i nacrte, njemu je improvizacija strana. Ta naša sposobnost ima dobru, ali i vrlo lošu stranu. Naime, navikli smo da pravila nisu važna, te improviziramo gdje treba i ne treba. To radimo svugdje pa i u politici. Ali, to na kraju puno stoji.
Kamo god se okrenete nedostaje dugoročan i racionalan pristup stvarima. Ozbiljan gospodarski, politički, društveni, kulturni… razvoj se ne može temeljiti na snalažljivosti, improvizaciji, trenutačnim osjećajima, vezama, strančarenju… Povrh svega trebaju nam ljudi od discipline, odgovornosti, dobrih radnih navika, istinoljubivosti, domoljublja i čovjekoljublja.
Izbori…

Nažalost, ovo što je pred nama na političkoj sceni i trenutačnom “jelovniku” sve skupa je neslano i bljutavo. Nije to ugodno ni gledati, a kamo li žvakati i progutati. Ako je tako, onda me muči pitanje zašto je to tako i što se može napraviti u ovim prilikama?
Živeći (pre)dugo vani uvijek sam mislio da među Hrvatima ima ljudi od volje, znanja i karaktera koji mogu ostvariti državnu samostalnost i predvoditi u izgradnji sustava koji će biti stabilan, pravedan, human, napredan… I danas vjerujem da takvih ljudi i žena ima, i to lijep broj, ali takvi nikako ne mogu doći na vidjelo. “Problem” je da takvim osobama nije do moći nego do naroda, države, općeg dobra i zajedničkog napretka. Ovakvi “čim zinu” dođu u sukob s moćnicima, jer su viđeni kao nekakvi vanzemaljci. “Ideali” moćnika su: vlast, slava, neograničeno bogatstvo, samoljublje, biti u medijima, slikati se s drugim moćnicima…. Onim prvim ostaje samo biti glas u pustinji! Ne treba zaboraviti i da postojeći izborni sustav je ogromna prepreka u izboru kvalitetnih osoba u Sabor, kao i u samim strankama. Moramo glasovati za liste koje nam nametnu stranačke vođe, a izabrani moraju biti poslušni istim tim vođama, a ne narodu.
Na žalost, novostečena demokracija brzo nam se pretvara u nešto što nismo željeli. Narod postaje bezlična masa i nedefinirani građanin postmodernizma, a političari lijepo umotani i dobro reklamirani produkti. Nije važno što je u paketu! Ne bi danas, recimo, Abraham Lincoln nikad mogao postati predsjednik Amerike, a naš Starčević bi bio proglašen opasnim desničarem, premda je bio liberal svog vremena. Ljudi od karaktera kao ova dvojica u današnjoj politici slabo bi prošli. Također, kroz sporedna vrata nam ulazi “otvoreno društvo” i pomalo izgurava demokraciju, volju naroda. Kao da Hrvati (i drugi) zagovaraju zatvoreno društvo! Ali u ime otvorenosti treba nametnuti društvu sve što netko od nekuda (ne znamo ni tko i odakle) želi, svoje društvene, moralne, kulturne…vrijednosti. Mi smo jednostavno prisiljeni biti “otvoreni” i prihvatiti sve što se kome prohtije. Zanimljivo je da su se dobro plaćeni apostoli otvorenog društva uspjeli nametnuti medijima, odgojnim ustanovama, politici… Postali su moderna inkvizicija, policija duha i uma. I tako sve više i više postajemo taoci političke korektnosti. Što se događa s ljudskom slobodom? Imamo li pravo biti i politički nekorektni? Što je s demokracijom i suverenitetom; ima li pravo narod odlučivati ili moramo prihvatiti teror onih koji kroje što je za nas dobro, što moramo misliti i kako se ponašati? Usput, ima već podosta godina da sam na početku svakog semestra znao studentima reći da sam cijeli život bio politički nekorektan i takav mislim ostati, jer ne trpim nikakve policajce uma, a dobro ponašanje i poštivanje slobode drugih naučio sam još u mladim danima. Inkvizicija je prisutna i u Americi, ali kod nas se sve to nekako prihvaća kao da mora biti tako, jer valjda želimo biti “moderni”, prihvaćeni, pohvaljeni, jer s radošću izvršavamo što od nas drugi očekuju. Umjesto da budemo ono što jesmo, i svoji na svome.
EU

Činjenica da sam živio, studirao i radio u Americi ima zasigurno utjecaj na moje poglede i u ovom pitanju. Osim toga, cijeli sam život radio za slobodnu i suverenu Hrvatsku, te je normalno očekivati da imam više pitanja, a i straha, oko ulaska u EU, nego odgovora. Počnimo od nas samih. Nisam siguran da su naši političari dozreli ući u tu i takvu arenu. Njihovu zrelost možemo procijeniti po rezultatima njihova rada u Hrvatskoj danas. Mislim da mnogi od njih nisu sigurni ni u sami sebe, ni u narod, niti u državu. Oni će postati dobro plaćeni i poslušni EU činovnici. Drugi (političari i ini) s pristupom u EU žele vidjeti početak kraja suverene Hrvatske, da bi zatim oni mogli uspješnije operirati kao “regionalci” ili lakše ucjenjivati Hrvatsku u ime manjinskih prava i slično. Svima, koji Hrvatsku nisu ni htjeli (ili se čak protiv nje borili) ulazak u EU otvorit će nove mogućnosti slabljenja hrvatskog suvereniteta. Nadalje, EU je veliki eksperiment. Naime, neki misle i propagiraju da su vremena nacionalne države iza nas i traže se novi modeli, u ovom slučaju model združivanja država. Zanimljivo je da dok se to propagira broj država u svijetu raste. Ja sam mislio da je Hrvatima dosta tih eksperimenata koje netko izmišlja, a mi i drugi smo pokusni kunići. Kad čujem da nemamo drugog izbora nego EU, onda reagiram, ne hvala! Ako je to tako, a nije, tko nas je doveo u takav ćorsokak?
Od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, nastali su novi odnosi, svijet je postao puno kompliciraniji nego je bio, traže se novi putevi, stvaraju se novi odnosi. Kako u tom svijetu naći svoje mjesto, i to kao manja država? Izgleda mi da se naša elita toga boji, nema samopouzdanja, ne želi biti odgovorna. Još važnije, vjerojatno nije voljna zagrnuti rukave i raditi, pronaći puteve boljem gospodarstvu, boljoj budućnosti za mlade, da bi mogli svojim nesebičnim radom i ljubavlju za domovinu okupiti hrvatski narod u zajedništvo koje ima volju, viziju i sposobnost nositi se sa svim problemima koje sadašnjost i budućnost donose. Dakle, nemam ništa protiv EU kao takve, ali me muče pitanja: u kakvu EU mi ulazimo, pod kojim uvjetima, iz kojih razloga, da li će to biti za nas preskup eksperiment koji će nam doći na naplatu prije ili kasnije. Nas su zmije klale pa bi trebali biti oprezniji!
Dijaspora
Nedavno sam imao predavanje na Hrvatskim studijima u Zagrebu o povijesti i dinamici odnosa hrvatske dijaspore i domovine. Ti odnosi su prolazili kroz nekoliko etapa i možemo ih sagledavati u više oblika: osobni odnosi, skupni, organizirani kroz udruge i ustanove, gospodarski, kulturni, odnosi prema vladama i državama itd. Kroz sve to najjača nit tih odnosa na strani dijaspore je ljubav za domovinu, i to ne samo na riječi nego i na djelu. Rijetko je koje iseljeništvo (emigracija) bilo voljno toliko žrtvovati za domovinu kao hrvatsko. Najvidljiviji izljev te ljubavi bio je tijekom Domovinskog rata. Tada se uistinu osjetilo duhovno i djelatno jedinstvo domovine i iseljeništva. Ali onda vrlo brzo Hrvati izvan Hrvatske postaju stranci, čak i ako imaju i državljanstvo RH. Bilo je za očekivati da odnosi ne mogu ostati kao do Oluje, ali ne vjerujem da je itko očekivao da će se ovako brzo ohladiti. Razlog tome nije da se iseljeništvo umorilo i istrošilo pomažući za vrijeme ratnih godina. Iseljeništvo je vjerujem danas bogatije nego onda. Moraju biti neki drugi razlozi za ovakav hladan tuš na te, ne tako davno tople odnose, a oni su uglavnom na ovoj strani oceana i Alpa. Napomenimo neke od njih.
U samom početku današnje hrvatske države odnosi između onih na vlasti i iseljeništva nisu bili postavljeni na dobrim ustavnim temeljima. Krenulo se stranačkom stranputicom, a onda umjesto da se stvari popravljaju i da Hrvati u svijetu budu u svakom pogledu istinski partneri u čuvanju i razvoju domovine oni su bili sve više i više marginalizirani. Nedavno se govorilo i pisalo novom zakonu o odnosima hrvatske države i Hrvata izvan nje, ali, koliko vidim, to je još jedna limunada. Ukratko, Hrvati izvan Hrvatske su ostali na cjedilu, uglavnom obespravljeni. Njihov glas se malo čuje i još manje uvažava.
Da se ne bi krivo shvatilo, dijaspora ne traži ništa od Domovine osim da bude prihvaćena kao njezin živi dio. Za dijasporu se ne treba nitko iz Zagreba brinuti, nego s njom surađivati i uvažavati je, a da ne bude u nečijoj milosti, treba joj definirati prava i dužnosti. Budite sigurni, onda će uvijek više nego ispuniti svoje dužnosti prema domovini i hrvatskom narodu.
Jedan od glavnih razloga za današnji hladan odnos između domovine i dijaspore su u prvom redu političari, a zatim gospodarska i dijelovi kulturne elite, te mediji, što je opet sve vezano s politikom. Naime, dobar dio političara smatra dijasporu politički opasnom, ne radi nekakve radikalne ideologije, nego bi ona mogla postati politička snaga koju oni ne mogu kontrolirati. Pretpostavimo da u Saboru ima jedan broj zastupnika koji su izabrani direktno od Hrvata u svijetu, čak bi se lako moglo napraviti da im iseljeništvo i plaću daje, a da oni uistinu zastupaju njihove želje. Takvi zastupnici bi bili potpuno neovisni od domaćih stranaka i centara moći. Mogli bi glasno i jasno braniti interese Hrvatske i hrvatskog naroda. Oni bi mogli postati i potencijalni saveznici nekih manji domovinskih stranaka. Ovo bi našim stranačkim moćnicima, a i onima iz vanjskih centara moći koji drže Hrvatsku na oku, potpuno pobrkalo račune. A ja vjerujem da bi baš tako nešto bilo dobro za narod i državu, ali ne onima koji danas drmaju Hrvatskom. Zato je trebalo dijasporu ne samo marginalizirati, nego razbiti i jedinstvo duhovne Hrvatske.
Da je kako nije, ulaganja iz dijaspore su mogla i još mogu biti puno veća. Ali svi znamo kako je išla privatizacija. Najmanje pošteno! Ogromna većina onih koji su mogli uložiti u Hrvatskoj nisu htjeli uskakati u mutno. Bilo i onih iz dijaspore koji su voljeli mutne vode i u njima nešto ulovili, ali to su bile iznimke. Svi pravi ulagači žele vidjeti pravnu zaštitu svog kapitala i jasna pravila igre, a ne beskrajne birokratske zavrzlame.
Da li se odnosi dijaspora-domovina mogu poboljšati? Vjerujem da mogu i da bi na tom trebalo poraditi, na dobrobit sviju, posebice za bolju budućnost domovine. To će najviše zavisiti od Zagreba. Ako političari žele dobro Hrvatskoj i hrvatskom narodu onda bi čim prije trebali ozbiljno poduzeti korake i napraviti odluke koje bi obnovile djelatno jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Dijaspora može biti marginalizirana, ali njezina ljubav za hrvatsku domovinu i hrvatski narod je neugasiva.

Još o obitelji Čuvalo…cuvalo-ante-300x293

Ante Čuvalo, rođen 1944. u Proboju, općina Ljubuški, je 1965., nakon odsluženog vojnog roka, ilegalno prešao jugoslavensko-talijansku granicu i dospio u Trst, a potom u SAD. Na to se odlučio nakon što mu komunističke vlasti nisu dale putovnicu. Prije bijega je kao sjemeništarac pohađao Gimnaziju u Zadru i Dubrovniku, a u Americi je studirao filozofske i teološke studije, te nakon nekoliko godina uspješna pastoralnog rada, odučio se za studij povijesnih znanosti. Doktorirao je (1987.) na Ohio State University u Columbusu, glavnom gradu države Ohio. Predavao je nekoliko godina na Ohio State University, a potom 20 godina na Joliet Collegeu, u blizini Chicaga, povijest zapadne civilizacije, modernu rusku, odnosno sovjetsku povijest, povijest Bliskog istoka i kolokvije o nacionalizmu. Objavio je, uglavnom na engleskom jeziku, više članaka i četiri knjige, a sve se odnosilo na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Choice, stručni časopis za akademske knjižnice, je njegovu knjigu Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina uvrstio među najbolje knjige te vrste objavljene u Americi 1997. godine. Više godina bio je tajnik i predsjednik Udruge za hrvatske studije i urednik njezinaglasila, potpredsjednik je Hrvatske akademije u Americi, član Američke slavističke udruge… Sedamdesetih godina, od Hrvata diljem svijeta, tri puta je biran u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća.

Supruga Ikica, rođena Rosandić, je ličko-slavonskih korijena. Rođena je u Italiji, odrasla u Argentini, živjela u Americi. Njezin otac, Mime Rosandić, bio je državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda u vrijeme NDH i stradao je u akciji “Deseti travanj” s Božidarom Kavranom. Profesorica je engleskog jezika koji je diplomirala na Katoličkom sveučilistu u Buenos Airesu i španjolskog jezika i književnosti, koju je magistrirala na John Carroll University. Predavala jedno vrijeme na Ohio State University, Columbus State University, a najdulje (20 godina) na South Suburban Collegeu u blizini Chicaga. Prevodila je puno tehničkih materijala za tvrtku Ford i nekoliko knjiga. Uz to, napisala je na engleskom i hrvatskom jeziku knjigu o Gospi guadalupskoj.

Vratili su se u Hrvatsku 2009. godine i žive na relaciji Pašman-Ljubuški. Vrlo su aktivni u javnom i kulturnom životu u novoj sredini. Imaju troje djece. Dvoje, sina Mimu, koji je donedavno živio i radio u SAD-u, i Anđu, koja je diplomirala na American College of Management and Technology u Dubrovniku. Anđa i brat Mime s grupom mladih sudjelovali su na obnovi u ratu izgorjelog arboretuma u Trstenu. Treće dijete, Stipu, udomili su 2006. godine iz Stadlerova dječjeg doma Egipat u Sarajevu,  i koji sada pohađa školu.   Mime je kompjutorski programer visoke reputacije. Uz to i veliki humanist koji se ističe u mnogim humanitarnim aktivnostima. Posebice su mu na srcu ustanove koje se staraju o nezbrinutoj djeci, a i sam je sudjelovao u raznim dobrotvornim djelatnostima, uključujući rad na gradnji kuća među američkim Indijancima u Sauth Dakoti. Rođen je 1982. u Columbusu, osnovnu i srednju katoličku školu završio je u Chicagu, a sveučilišne znanosti na Ball State University u državi Indiana. Studije je završio u tri godine i diplomirao suma cum laude. Radio je za Google, odjel You Tube, a 2011. godine, da bi bio bliže obitelji u domovini, prešao je raditi za ogranak američke tvrtke Firefox u Parizu. Njegov FTP program je postao prepoznatljiv po cijelome svijetu. Preuzelo ga je preko 20 milijuna “kompjutoraša” i preveden je na dvadeset svjetskih jezika.

Dr. Joseph T. Bombelles

Posted on by

DR. JOSEPH T. BOMBELLES

In Memoriam

bomOne of the founders of the Association for Croatian Studies (ACS) and its former president for many years, Joseph T. Bombelles died in Norfolk, Virginia, on July 5, 2011, after battling cancer for some time. He was born on June 2, 1930. His father, Count Joseph Bombelles, was executed in 1942 by the Croatian regime at the time, while Tito’s communist regime confiscated the family property. He and his mother lived in Zagreb.

After earning a law degree at the University of Zagreb, he went to The Hague to study international law and didn’t return to his native Croatia until it became independent twenty years ago. Soon after coming to the West, he asked for political asylum in Germany and became a political emigrant. While in Germany, his fiancée, Georgia Nina Lolić from Zagreb, joined him and they were married in Munich in 1955.

In 1956, the young couple came to the United States and settled in Cleveland. As experienced by a number of other educated Croatian immigrants, at first he worked in a machine shop in order to make a living. In the early 1960s, he began to teach German and Russian to engineering students at the Case Institute of Technology. He also enrolled in graduate school and earned his Master’s and doctoral degrees in economics at Case Western Reserve University. His dissertation, “Economic Development of Communist Yugoslavia”, was published in 1968 by the Hoover Institute, Stanford University.

Dr. Bombelles taught economics at John Carroll University for 30 years, from 1968 to 1998. He was a demanding but well-respected professor, both by his students and by his fellow-faculty members. For this reason, he received John Carroll’s Distinguished Faculty Award. He was also a Fulbright scholar.

Although he had a successful career, a wonderful family, and truly enjoyed and loved American freedom and democracy, he never forgot his homeland and its people. He desired independence, freedom, democracy, and prosperity for everyone, especially for his Croatian people. For that reason, he was instrumental in organizing various scholarly gatherings to discuss issues dealing with Croatia and the Croatians, at home and abroad. With the same purpose, he and several other Croatian scholars of that generation, founded the Association for Croatian Studies in 1977. We are thankful to him and the others for their enthusiasm, vision, and endurance!

As soon as Croatia became independent, Dr. Bombelles undertook concrete steps to promote democratization and free market economy in his homeland. His goal was not to make money, but to contribute to the education of new generations in their understanding and appreciation of freedom, democracy, free enterprise, and good work ethics. These were all values that he found worthy of transferring to a society that was coming out from under the rubble. With this noble objective in mind, he became one of the founders of a private business school, the Zagreb School of Economics and Management (ZSEM), and served as its chairman. He was instrumental in establishing good working relations between John Carroll University (some other universities too) and the ZSEM, which are beneficial on both sides of the Atlantic, especially in the area of student and faculty exchange.

Besides his professional career, Dr. Bombelles will be remembered for being a wonderful husband, father, and grandfather. He was a true gentleman and a friend to many of us. After his retirement in 1998, he spent much time in Zagreb, but every time he came back to the US, he would call, inquiring what was going on at the ACS and how could he help in the advancement of Croatian studies. We are thankful to Dr. Bombelles for his true friendship and collegiality. We are glad that he was a part of our lives as we were of his, even in a small way. The advancement of Croatian studies was our common goal and that, in turn, lead to a true friendship. We thank him for both!

To his dear wife Nina, his two sons, and four grandchildren, we extend our sincere sympathy. To our friend Joža, we say farewell and may the Good Lord grant you eternal peace.

Ante Čuvalo, Ljubuški

(Bulletin of the Association for Croatian Studies – No. 57 Fall 2011)

Stjepan Šešelj – Približene daljine duhovne Hrvatske

Posted on by


Stjepan Šešelj. Približene daljine duhovne Hrvatske

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada – HKZ Hrvatsko slovo, 2009.

bez-naslovaPredstavljanje knjige u Čapljini, 14. travnja i Opuzenu, 15. travnja 2010.

Knjigu Stjepana Šešelja „Približene daljine Duhovne Hrvatske“ s guštom sam pročitao te, osim njegova lijepa i za mene, koji sam dugo godina živio u emigrantskoj Hrvatskoj osvježujućeg hrvatskog izražaja, ona me je podsjetila na mnoga događanja, ljude, rad, zebnje i nade iz nedavne prošlosti u domovini i hrvatskom raseljeništvu. Jedan broj ljudi koje knjiga spominje nije više s nama, mnogo se toga promijenilo, nije sve kako smo sanjali i kako smo mogli ostvariti, ali hrvatski narod je tu, Hrvatska država (kakva je takva je) je tu, treba se i dalje boriti, treba i dalje ne samo sanjati, nego još više raditi i graditi bolju budućnost za sve Hrvate i svijet u kojem živimo.

Nisam književnik i o knjizi ne ću s tog vidika, nego ću iznijeti nekoliko natuknica kao povijesničar.Naime, ova je knjiga i važan povijesni izvor.Ona doprinosi sagledavanju hrvatske povijesti, u prvom redu kulturne povijesti od ne tako davnih 1980-tih pa do unatrag koju godinu.Knjiga će ostati trajan svjedok vremena koje je bilo presudno za opstojnost hrvatskog naroda, vremena kad je pucao ne samo Berlinki zid, nego i zid između domovinske i raseljene Hrvatske.

Prilozi, nastajali kroz dvadesetak godina, svrstani su u knjizi u četiri cjeline, ali ja bih to malo pomiješao i podijelio u tri povijesna razdoblja: 1. Susret s raseljenom Hrvatskom; 2. Rušenje bedema koji je dijelio Hrvate; 3. Zatišje, gubljenje kompasa…

Prvo, autor otkriva bogato hrvatsko kulturno blago koje je bilo zabranjeno voće, o kojem se u domovini desetljećima nije smjelo čitati, pisati pa ni šaputati. Zid (bedem) je bio visok, a stražarski psi ispred njega gladni mesa i krvi. Tek 1980-tih, točnije 1987., autor probija zid i dolazi u Kanadu, a godinu dana kasnije u Australiju; dolazi bez predrasuda. Kamo god je prošao i koga god je susreo, od vankuverskih ribara do znanstvenika i poslovnih ljudi u Torontu i Ottawi, ili mladih sveučilištaraca u Sidneyu, on otkriva „zabranjenu Hrvatsku“; Hrvate koji su bili ne samo fizički daleko, nego od domovine razdvojeni i krvavim jugo-komunističkim bedemom. Stjepan je uvijek znao, ali sad i uživo otkriva da, usprkos zidovima i daljinama, među raseljenim Hrvatima postoji čvrsto zajedništvo duha, srca i uma s domovinom. Autor uočava značenje vizije divnog pjesnika i domoljuba Viktora Vide, koji tragično umire u Argentini, o Duhovnoj Hrvatskoj, te on taj san ne samo počinje sanjati, nego i doprinosti njegovu ostvarenju. Stjepan uviđa da kulturna povijest Hrvata u tuđini nije pustinja, nego plodan vrt, pun šarenog i mirisnog cvijeća koje je raslo i cvijetalo iza zida kojim su nas vlastodršci razdvajali. On to bogatstvo želi uokviriti u zajedničku Duhovnu Hrvatsku, zajedničku riznicu svih Hrvata. I to ne ostaje samo želja, nego se autor odmah, sa svojim istomišljenicima, onako po skrivečki, pobrinuo za utemeljenje Skecije za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu unutar Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Uskoro nakon toga skromnog početka došlo je do pada ne samo Berlinskog zida, nego i svih ideoloških i režimskih bedema. Dolazi trenutak zajedničkog rada za slobodu.

Drugo razdoblje bijaše burno, uzbudljivo, plodonosno i krvavo. Ali u tom zlu bijaše i dobra: u ratnoj agoniji dolazi do hrvatskog zajedništva, a srpska agresija otvara oči mnogima (na žalost ne svima) koji nisu vidjeli da Jugoslvija nikad nije bila „jugoslavenska“, najmanje hrvatska, već uvijek srpska.

Tih burnih godina, od samog početka novih gibanja, autor posvećuje veliku pozornost Duhovnoj Hrvatskoj. On postaje jedan od važnijih domaćina mnogim kulturnim i inim hrvatskim djelatnicima koji su pristizali iz svijeta u domovinu. On ih dočekuje, prati i o njima piše. Njegova štiva svjedoče da to radi srdačno i srčano, s ljubavlju. Povratnici, stalni i privremeni, osjećaju se njemu bliski, kao da su zajedno rasli. Bilo da su to tri mlada Hrvata rođena u Australiji, Drago Brajak, koji je kao dječak dospi u Argentinu ili Jozo Vrljičak koji je rođen tamo, Vinko i Štefica Nikolić iz Barcelone, Malkica Dugeč iz Njemačke, Vinko Grubišić iz Kanade ili…. On se njima i svima koji se vraćaju istinski raduje, svima želi dobrodošlicu, u njima gleda sve Hrvate koji su rasuti svijetom, a u isto su vrijeme dio domovine. Autor misionarskim žarom pomaže ostvarenju sna Viktora Vide i na tisuće drugih sanjara i ljubitelja hrvatske slobode diljem svijeta.

Ovo povijesno razdoblje, uglavnom ratno, bilo je i najplodonosnije i u približavanju emigrantske književnosti domovini. Mnogi od zabranjenih pisaca postaju članovi Društva hrvatskih kniževnika i Hrvatskog P.E.N.-a. Objavljeni su „Prinosi za povijest književnosti u Hrvata“; zbirke emigrantskih pjesama; pokrenuta je „Korabljica“, časopis za proučavanje hrvatske književnosti u iseljeništvu, kojoj je Šeselj urednik; organiziraju se znanstveni skupovi; uspostavalja se Ministarstvo za iseljeništvo, itd. Ove i mnoge druge djelatnosti su bile dio napora u ostvarivanju Duhovne Hravatske.

Treće razdoblje je možda više moja nadogradnja nego autorovo razgraničenje, ali ono se u knjizi ipak nazire. Ovo razdoblje je najbolje uobličeno u naslovu: „Razočran sam, ali izlagat ću u Hrvatskoj.“ Pod tim naslovom objavljen je autorov razgovor s argentinskim i hrvatskim umjetnikom Dragom Brajkom prigodom izložbe njegovih slika u rodnom Karlovcu. Na otvaranju izložbe, da nije bilo članova njegove obitelji, bio bi sam. Pozvan je, dat mu je prostor u galeriji, ali dalje nitko ništa nije učinio. Za ono što se događa u Hrvatskoj Brajak na jednom mjestu veli: „Ja to ne shvaćam!“ Ali nije on sam, ne shvćaju ni mnogi drugi unutar i izvan granica Republike Hrvatske.

Tri važna razloga za usporavanje procesa približavanja daljina i jačanja Duhovne Hrvatska autor je u svojim tekstovima također natuknuo. Prvo, vanjski zidovi su popucali (Berlinski i jugo-kuomunistički), ali su ostali zidovi u nama, zidovi straha, nerazumijevanja i sebičnosti. Drugo, politika, bolje reći stranačka politika, je nastojala upregnuti sve i svakoga u svoja kola. Ono što se nije dalo podjarmiti, to je u najmanju ruku ignorirano. Ali književnost, kultura, duh, posebice slobodan duh raseljene Hrvatske, ne može se podjarmiti nikakvoj stranačkoj politici i/ili ideologiji. To je plod ljubavi a ne politike, ideologije ili koristoljublja. Treće, raseljena Hrvatska je puno pogriješila kad je u trenutku ushićenja radi obnove hrvatske države ugasila mnoga društva, publikacije i razne druge djelatnosti misleći da je njezina misija dovršena. Ali nije bilo ništa dovršeno, izgradnja Hrvatske bez granica se nastavlja, i mora nastaviti. Nikakve udaljenosti, granice, stranke i ideologije ne mogu – ne smijemo dozvoliti! – razbiti jedinstvo hrvatskog jezika, kulture i duha. Knjiga Sjepana Šešelja nek bude poticaj da svi zajedno nastavimo sanjati, kao i Viktor Vida, i graditi Hrvatsku bez granica – Duhovnu Hrvatsku.

Ante Čuvalo

From an American of Croatian Descent

Posted on by


v\:* {behavior:url(#default#VML);}
o\:* {behavior:url(#default#VML);}
w\:* {behavior:url(#default#VML);}
.shape {behavior:url(#default#VML);}

FROM AN AMERICAN OF CROATIAN DESCENT

Dr. Clement S. Mihanovich on his Croatian heritage

(Dr. Mihanovich, St. Louis, MO, 1913 – 1998)

mihMost of us have been born in poverty but reared in integrity.
Many of us have illiterate but intelligent and astute parents.
We were taught to be proud and never accepted a dole or charity during the so-called Great Depression.
We were taught to serve God and the country of our birth and to honor the nation that sired our parents.
We were imbued with the vigorous history of the Croats.
We took pride in the beauties of the Dalmatian Coast, the towering peaks of the Dinaric Alps, the deep forests of Lika, the warrior-spirit of Bosnia and Herzegovina, the loveliness of Zagreb, the ancient and glorious history of Split, the splendors of Sibenik and Dubrovnik, idyllic atmosphere of the pear-like islands of the Adriatic.
We listened to and read the epics of the Croats long dead but never forgotten.
We memorized the great title of honor given to the Croats, “antemurale christianitatis” and we never tired of repeating it to our American friends.
We sang the sad and happy songs of our ancestors.
We danced the kolo and played the tamburitza.
We listened to Croatian priests whose spirit of Christianity and Croat nationalism never waned.
We attended a Croatian parochial school, learned the Croatian language and literature, prayed Croatian prayers, and sang Croatian hymns.
We ate Croatian food, drank Croatian wine, attended Croatian festive weddings, joined the Sokol and the Croatian fraternal unions.
We wrote for Croatian publications and acted in Croatian plays.
We spoke Croatian to our parents and friends with a fierce pride in the beauty and expressiveness of the language.
We buried our parents under the tricolor of the Croatian flag, with Croatian prayers on our lips, in a Croatian church, assisted by Croatian friends, and sprinkled their graves with Croatian soil.
We wrote letters to relatives and friends in Croatia and received warmest greetings and deepest expression of love.
We learned the names of our grandfathers and grandmothers, uncles and aunts, but we never saw them. The warmth and tenderness of grandparental love was denied to us.
We attended Croatian picnics and galas and watched our parents eyes glisten with joy and longing for memories of their youth in the village of their birth.
We were put to bed by rough and loving hands and lulled to sleep by a melancholy peasant lullaby.
We were greeted by “Praise be Jesus Christ!” and we learned to reply, “May He ever be praised!”
We never forgot the thundering expression “Bog i Hrvati!” once we heard it.
Because we were Croats the Americans called us “pollocks” and “hunkies” but we never took these expressions lying down and came home, many a time, with a scratched face, a bloody nose, torn clothes.
We saw our fathers come home from work covered with grime and grease. Sometimes they were brought home with a broken limb. We cried when they cried.
This was our life though most of us saw Croatia only in our mind’s eye. Because of this life, we learned to love Croatia and the Croatians as deeply as we love our own America. We were always careful to see to it that our Croatian name was not only spelled correctly but pronounced correctly.
We learned to fight for the Croatian cause, for the independence of Croatia, for the sovereignty of Croatia and its people.
We propagandized the Croatian position, the Croat plea, the yearnings of our parents, the rights of our forefathers. By doing this some of us became “persona non grata” in what is now called Yugoslavia.
We do not regret one moment of our existence. Our little hardships have strengthened our wills and polished our personalities. We have become a little stubborn and fiercely independent and self-reliant.
We learned the true meaning of independence because we lived in an atmosphere that demonstrated to us what it means to be deprived of independence and driven from your home by a dictatorial foe.
We, the American sons of Croat peasants, dedicated ourselves and our lives to giving our parents and relatives, even though they may now be enjoying life everlasting, the realization of their long dream and fervent yearning an independent state of Croatia so that their souls may rest in peace.
We also dedicate ourselves and pledge ourselves to those Croats now living in and outside the homeland that we will never forget them and the cause that is uppermost in their minds.
We only ask that all Croats forget their provincial and sectional and partisan differences, that they unite into a solid, cohesive group and all of us work for one goal and one goal only the liberation of the homeland.
From Balkania, April 1967.