Nedavno je u Zagrebu predstavio dvojezičnu knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers
Nama je do istine i mi je se ne bojimo
Titovi partizani, uz podršku Britanaca, strastvenom su
mržnjom 1945. godine ubijali hrvatske vojnike i civile,
kao i ideju hrvatske države koja i danas mnogima smeta i rado bi ju dokrajčili
Knjiga sadrži četiri razgovora koje je Mike Palaich vodio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika.Trojica od njih bila su neposredno umiješana u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, a četvrti, pukovnik Gerald Draper, govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata.
U knjizi je iskaz iz 1987. odvjetnika i britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike Bernarda F. O’Sullivana, koji govori da je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Tu su i preslici dokumenata iz britanskih arhiva gdje se govori o 200.000 vojnika i 500.000 civila koji pridolaze u Austriju. Nisu to Britanci govorili napamet, izvor su im bile snimke iz vojnih zrakoplova.
Nisu me šokirali razgovori s britanskim časnicima, rasvijetlili su mi britansku ulogu u toj tragediji. Oni ukazuju ne samo na obmanu, nego i na rasizam ljudi u čije su ruke dospjeli Hrvati. Za njih su oni bili niža rasa! Britanci su znali da se izručene ubija, o čemu govori satnik Nigel Nicolson, ali su ih ipak slali Titovim krvnicima. Začuđujuće je koliko su Hrvati vjerovali britanskim obećanjima.
Ova mantra da svaka žrtva zaslužuje grob izgubila je na vrijednosti. Izgleda kao da se stalno nešto radi, pronalazi, ali ide nekim planskim rasporedom, polako, valjda da ne bi došlo do političkoga i društvenoga šoka. Ako ima novca za virtualne i luđačke projekte i antihrvatske djelatnosti, zašto nema za sustavno pronalaženje masovnih grobnica, identificiranje žrtava, pokope, zašto su kosti hrvatskih vojnika i civila čekale i čekaju u crnim vrećama u Sloveniji i što je s preoranim grobljem poginulih hrvatskih vojnika na Mirogoju.
Ne komemoriramo dostojno bleiburške žrtve. Imamo neke sveznajuće povjesničare i druge koji svakoga tko je imao ikakvu vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom, prvo preboje crnom bojom i presude mu, a potom tvrde da je to povijesna istina. Uloga povjesničara nije biti moler ili osuđivati, nego istraživati i prosuđivati. Kad netko i danas plače za Titom i njegovim vremenima, pokazuje da ima ptičji mozak.
Piše: ANDREA ČERNIVEC
U Zagrebu je predstavljena dvojezična knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers autora dr. Ante Čuvala. Rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga, u Italiju je pobjegao 1965., a potom u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskome nacionalnom pokretu 1966. – 1972. godine, gdje je i predavao. Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Dr. Čuvalo objavio je nekoliko knjiga na engleskome i hrvatskome jeziku, kao i brojne članke. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom, inače kćeri Mime Rosandića, utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers, a prije dvije godine tiskana mu je knjiga Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). U razgovoru za Hrvatski tjednik dr. Ante Čuvalo govori o svojoj novoj knjizi Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika i cilj je, kako reče, učiniti dostupnim svjedočenja britanskih časnika koji govore o izručenjima hrvatskih vojnika i civila Titovim krvnicima te vjeruje da će pomoći svima koji žele saznati istinu o najvećoj tragediji u povijesti hrvatskoga naroda.
Knjiga, navodi dr. Čuvalo, sadrži četiri razgovora koje je Mike Palaich (Amerikanac hrvatskoga podrijetla, treće generacije) vodio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika. Trojica od njih bila su neposredno umiješana u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, uključujući žene i djecu. Četvrti časnik, pukovnik Gerald Draper, bio je tužitelj u nürnberškim suđenjima i stručnjak svjetskoga glasa za ratne zločine i govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata i drugih. U knjizi je objavljen i vrlo značajan iskaz iz 1987. godine istaknutoga odvjetnika i nekoć britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike koji je sudjelovao u obmani Hrvata u svibnju 1945., koji govori kako je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Osim spomenutih razgovora i jednoga (pod prisegom) iskaza, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva koji se odnose na broj Hrvata koji su u svibnju 1945. tražili utočište kod britanskih vojnih snaga u Austriji.
Britanci su znali što čeka izručene Hrvate, ali su ih slali Titovim krvnicima
Vaša knjiga izlazi nakon više od 30 godina od dokumentarnoga filma Bleiburška tragedija Mikea Palaicha i u njoj se, kako ste i naveli, nalaze transkripti razgovora s britanskim časnicima koji su Hrvate izručili Titovim snagama 1945., a koje je Palaich radio. Što biste Vi rekli o tim događajima, a sukladno onomu što se nalazi u Vašoj knjizi?
Temelj ove knjige film je Mikea Palaicha Bleiburška tragedija i još neki dodatni snimci koji nisu u filmu. Naime, moja supruga Ikica i ja prošle smo godine u svibnju razmišljali kako bismo mogli pridonijeti komemoraciji 80. obljetnicu bleiburške tragedije, znajući da razne snage u Hrvatskoj, Austriji i drugdje nastoje gurnuti Bleiburg u zaborav. Uz Mikeovu suradnju, odlučili smo razgovore objaviti u knjižnome obliku jer držimo da će knjiga biti trajan izvor u traženju istine o bleiburškoj tragediji. Knjiga je bila spremna prije kraja prošle godine, ali smo je javnosti predali ovih dana jer nam se činilo da je prikladnije predstaviti ju sada nego oko božićnih blagdana.
Tko je po Vašemu mišljenju najodgovorniji za masovno stradavanje Hrvata na Bleiburgu, odnosno tko snosi jednak dio krivice kao i Titovi partizani, ubojice hrvatskoga naroda?
Odgovornost za ovakvu tragediju može se podijeliti na više strana, ali dvije su činjenice jasne. Prvo, britanske vojne snage na Bleiburškome su polju izravno predale Titovim komunistima golemi broj Hrvata, a potom su na tisuće drugih obmanuli rekavši im da će ih vlakovima slati u Italiju, a slali su ih u ruke partizanima. O odgovornosti britanske strane, to jest njihovih časnika i vojnika, u knjizi govori pukovnik Draper, stručnjak za ratne zločine. Do kuda je dosezala britanska zapovijedana odgovornost, trebalo bi dalje istraživati.
Drugo, zapovjednu odgovornost za pokolje snosi Tito! Bez njega nisu se događale ni manje stvari, a kamoli masovni pokolj hrvatskoga naroda. Izvršitelji pokolja su mnogi, ali nitko nikada nije za njih odgovarao, niti ih je tko priznao, osim Sime Dubajića koji se time ponosio.
Mnogi će kad uzmu Vašu knjigu u ruke, po prvi put pročitati razgovore s britanskim časnicima koje je Palaich radio krajem osamdesetih htijući saznati što će mu oni reći o svojoj ulozi na Bleiburgu 1945., i što s vremenskim odmakom misle o tomu. Jesu li Vas iznenadila njihova svjedočanstva?
Otišao sam u emigraciju 1965. godine, čuo i čitao o bleiburškoj tragediji, susreo neke preživjele s Križnoga puta, objavio sam knjigu iskaza preživjelih iz svojega rodnog kraja pa me razgovori s britanskim časnicima nisu šokirali koliko su mi dodatno rasvijetlili britansku ulogu u toj tragediji. Ti razgovori ukazuju ne samo na obmanu, nego i na rasizam tih ljudi (ili barem nekih od njih) u čije su ruke Hrvati dospjeli. Trebalo je ‘očistiti palubu’ da ne dođe do sukoba između britanske vojske i partizana jer je Tito svojatao Korušku. Za njih je to bila masa, niža rasa! Britanci su znali što čeka izručene, da ih se ubija, ali su ih ipak slali Titovim krvnicima. O tomu jasno govori satnik Nigel Nicolson, obavještajni časnik, on osobno obmanjuje Hrvate, znajući što ih čeka.
Začuđujuće je koliko su Hrvati vjerovali britanskim obećanjima. To posebice svjedoči iskaz Bernarda F. O’Sullivana, časnika iz Južne Afrike. Šokantno je ne samo što rade Britanci i partizani, nego i slijepo vjerovanje da će se Britanci i Titovi partizani vladati po prihvaćenim međunarodnim pravilima ponašanja prema zarobljenicima i izbjeglicama. Očito je da su hrvatski časnici očekivali da će im sudbina biti slična onima koji su izgubili Prvi svjetski rat, da će nakon ispitivanja i kratkotrajnoga boravka u logorima, poći doma. Ali jugokomunisti strastvenom su mržnjom ubijali ne samo njih, nego i samu ideju hrvatske države. Na žalost, i danas mnogima smeta hrvatska država i rado bi ju dokrajčili. Možda ne samo državu!
200.000 vojnika i 500.000 civila
Često se spekuliralo o brojkama stradalih na Bleiburgu, odnosno smanjuju se razmjeri katastrofe nad hrvatskim narodom, a u Vašoj najnovijoj knjizi govorite i o broju žrtava koje su likvidirane u tom poslijeratnom razdoblju, a već ste naveli da su u njoj i dokumenti o izručenju Hrvata? O kojim je brojkama u Vašoj knjizi konkretno riječ?
Kako rekoh, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva. U njima se govori o 200.000 vojnika i 500.000 civila koji pridolaze u Austriju. Nisu to Britanci govorili napamet ili, kako neki tvrde, uveličavali da bi opravdavali izručenja. Izvor su im bili snimci iz vojnih zrakoplova. Mnogo je toga neistraženo u britanskim arhivima i na mlađima je da sve temeljito istraže, ne samo u Engleskoj, nego i u Americi. Nije nama do uveličavanja, nama je do istine. Ne znam zašto se mnogi još i danas ponajviše boje istine!
U Hrvatskoj već godinama uporno naglašavaju kako svaka žrtva zaslužuje grob. Međutim, za mnogim žrtvama, poglavito onima ubijenim nakon Drugog svjetskog rata još uvijek se traga. Nije li i to jedan od pokazatelja kako se odnosimo prema svojoj prošlosti?
Ova mantra da svaka žrtva zaslužuje grob izgubila je na vrijednosti. Izgleda kao da se stalno nešto radi, nešto se pronalazi, ali kao da to ide nekim planskim rasporedom. Ide se polako, valjda da ne bi došlo do političkoga i društvenoga šoka. Ako ima novca za bezbrojne udruge, virtualne i luđačke projekte, pa i antihrvatske djelatnosti, zašto nema za sustavno pronalaženje masovnih grobnica, identificiranje žrtava, pokope itd. Zašto su kosti
hrvatskih vojnika i civila čekale i čekaju u crnim vrećama u Sloveniji? Što je s preoranim grobljem poginulih hrvatskih vojnika na Mirogoju? I na njihovim bi grobovima obitelji htjele zapaliti svijeću i pomoliti se.
Istina, stratišta hrvatskoga naroda diljem su Austrije i Slovenije, hrvatska je država tek prije nekoliko dana odlučila preuzeti 500 posmrtnih ostataka iz četiriju jama u Sloveniji, koje su, kako ste i sami rekli, čekale u crnim vrećama. Komu danas smeta istina i mislite li da će u Hrvatskoj doći vrijeme kada će se prestati s lažima i manipulacija o događanjima tijekom i nakon II. svjetskoga rata?
Istina boli! Vjerujem da je većini Hrvata u domovini i svijetu stalo do istine, ne da bi konačno saznali imena krivaca i osvećivali im se, ili njihovim potomcima. Nama je do istine da nas oslobodi, da ozdravimo kao pojedinci i kao društvo. Da bismo krenuli dalje, Bleiburg i naši pokojni ne žele nam biti teret, da nas vuku nazad, nego nam žele da živimo slobodno, stvaramo, da ne strahujemo stalno od nekoga ili nečega. Na žalost, postoje snage koje stalno vuku kola nazad. Čini mi se da neki jednostavno ne znaju izići iz totalitarističkoga mentalnog sklopa. Kad netko, navodno pametan i slavan, i danas plače za Titom i njegovim vremenima, pokazuje da ima ptičji mozak. Sloboda je govora pa nek’ pjevaju i govore. Ali, mnoga važna mjesta u kulturi i politici zajahali su oni koji ne samo da nemaju ljubavi za domovinu i svoj narod, nego svojim radom svjedoče da im hrvatska država ide ‘na jetra’. Ako i prihvaćaju državu i od nje žive, oni bi njezin sadržaj razvodnili tako da ona postane svačija i ničija. Njima je do moći koja ih opija i misle da su važni. Sutra će biti zaboravljeni kao što su jučer bili nepoznati.
Kvazipovjesničari i njihove idiotarije
Zbog svega što ste naveli, nije nimalo čudno što danas ne možemo jasno govoriti o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata, odnosno njihovim ubojicama. I dalje se pale Trnjanski krijesovi, partizane slave kao osloboditelje Zagreba, a ne kao ubojice hrvatskoga naroda. Vidite li izlaza iz ovih političkih manipulacija, odnosno mislite li da će s protekom vremena u Hrvatskoj stvari ipak biti drukčije?
Moja preporuka za izlaz iz ovakvih prilika čvrst su obiteljski život, strpljiv rad u svojemu zvanju, pozitivno djelovanje u sredini u kojoj živimo, domoljublje, pouzdanje u Boga, sebe i svoj narod. Ne zaboravimo da lajk na Facebooku, kruženje poruka, svakojaki komentari na međumrežju… ne će donijeti potrebne promjene. Djelujmo pozitivno svatko na svoj način, a svi izlazimo na izbore! To je demokratski ključ za sve promjene.
Gospodine Čuvalo, je li se Hrvatska ikada uopće jasno obračunala s komunističkim nasljeđem i osudila zločince?
Hrvatska je izišla iz jugokomunizma, ali i jedno i drugo i te kako svakodnevno osjećamo i vidimo. Mi smo u nekakvu čistilištu, ali vjerujem u bolju budućnosti, barem za svoju unučad.
Komemoriramo li dostojno svoje žrtve bleiburške tragedije, stradale civile, časnike i vojnike Nezavisne Države Hrvatske?
Očito je da ih ne komemoriramo dostojno. Mi imamo neke jako vidljive sveznajuće povjesničare, a i druge, koji sve i svakoga tko je imao ikakvu vezu s Nezavisnom Državom Hrvatskom prvo preboje crnom bojom, presude im pa potom tvrde da je to povijesna istina. Uloga povjesničara nije biti moler ili osuđivati, nego istraživati i prosuđivati. Takvi žele nametnuti svoju idiotariju da bi bili vidljivi, misleći da su sveznajući. Na žalost, mediji
nam stalno vrte takve jer su dominantni i mediji u rukama onih koji se boje istine, posebice istine o hrvatskoj državi, bilo onoj iz vremena Drugoga svjetskog rata ili današnjoj. Ali nije ni loše čuti tko sve ‘kroz selo pjeva’ i kojim glasom!
Partizani su mu ubili oca mu ubili, a potom majci poslali razglednicu na temelju koje je morala svjedočiti da je živ
Moj otac, Stipe Čuvalo (zvani Veža), 39-godišnji civil, otac četvero djece i ja na putu, krenuo je od kuće prema sjeveru (listopad 1944.) radi zala koje su partizanske snage pravile u ‘oslobođenim’ krajevima. On i mnogi drugi, uključujući žene i djecu, htjeli su se skloniti dok ‘zlo ne prođe’. Stigao je do sjeverne Slovenije, prošao Križni put, bio zatočen u Mostaru i gubi mu se trag u lipnju 1945. U ožujku 1946. ‘Kotarska komisija za ratne odštete’ u
Ljubuškome procijenila je iznose odštete za žrtve rata na području općine radi podnošenja zahtjeva za reparacije.
Na popisu žrtava, prema kojemu su ga oni ubili, našao se i moj otac. Njegov je život procijenjena na 600.000 dinara. Ali nakon nekog vremena moja je majka primila razglednicu, navodno od mojega oca, u kojoj ‘on’ piše da je kao zatvorenik na putu iz istočne Hercegovine u Vojvodinu. Na temelju te dopisnice majka je morala svjedočiti da joj je muž živ. Kakva jugo-komunistička i titoistička perverzija!
Hrvatski tjednik, 7. svibnja 2026.
Ante Čuvalo 