Pozivamo hrvatsku vladu i novinstvo na zaštitu naših iseljenika. Jedno od najživotnijih naših javnih pitanja jest iseljeničko. Narod bježi ovamo ne samo iz siromašnih krajeva domovine, nego i iz plodnih te bogatih. Dokaz je to, da se pozvani faktori u Hrvatskoj ne brinu za
radničko i gospodarsko pitanje naroda; nastoje o tome nešto samo pojedinci, ali općega se rada ne vidi. A narod sam nije se mogao vlastitim silama podignuti pod dosadašnjim sistemom korupcije i političke potlačenosti. Taj je sistem držao učitelje i škole, činovnike i sve upravne urede u duševnoj skučenosti: slobodno misliti i govoriti nije se dalo, pa nije čudo, da je narod u takvim prilikama zaostao u radnoj vještini i trgovačkoj sposobnosti. Tereti i troškovi su pak svaki dan rasli, pa ljudi ne znadoše drugo, nego bježati u Ameriku.

A na mjesto našega čovjeka useljuje se u domovinu tudjinac: Nijemac, Magjar, Čeh, i svaki ovaj dobro prolazi, pače se obogaćuje. Tisuće pak naših ljudi, koji ovamo dodjoše, da od zla pobjegnu, snalazi ovdje često veća nevolja, nego se i zamisliti dade.

Tko bi mogao nabrojiti i u mrtvim slovima predočiti sve te nevolje?! Imade dan na dan tu takovih slučajeva, koji svakoga nas diraju u srce, izazivlju tugu i ogorčenje. Te nevolje počinju za mnoge odmah prvi dan, kako stupe na tlo Amerike. Iseljenik ne znade jezika, ne pozna prilike i ljude, pa i intelegentniji čovjek bude često žrtva lopovštine, a kamo li ne onaj ubogi seljak, koji dolazi iz onako skučenih prilika, kakve su dosada vladale po svim zemljama naše domovine. Evo upravo po svim zemljama naše domovine. Evo upravo ovih dana govoriše neke domovinske novine o tome, kako su iz New Yorka povratili nedavno više stotina naših ljudi. Ali naši drugovi novinari nisu stavili najvažnije pitanje: kako to, da naša vlada ne vodi nužnu kontrolu nad iseljenici, da ih se prije puta u Ameriku dobro uputi, i kako to, da habsburžka monarhija nije zastupana u kontroli doseljeniak na doseljeničkim oblastima u Americi? Zar bi vlada naša smijela dopustiti, da tolike tisuće njezinih podanika budu u domovini lih [samo] trgovačka roba iseljeničkih agenata, a tu da ih se prepusti na puku milost doseljeničkih oblasti? Ove oblasti mnogo puta nisu krive, ako se našemu doseljeniku dogodi zlo i neprilika. Organi tih oblasti mnogi bi puta rado pomoći doseljeniku, ali ako se za njega ne zauzimlje koji vanjski faktor, ne može. A tko bi imao biti taj vanjski faktor? Tko drugi, nego li kosulati ili posebno opunomoćnici habsburžke monarkije, u kojoj je
naša domovina za danas još jedan sastavni dio?

Gdje su sada još sve pojedinačne i gromadne nesreće koje dnevice stizavaju naše ljude u
rudnicima, talionicama, na gradjevinama itd. Naš iseljenik bude ovdje osakaćen, oslijepljen, ubijen, a u većini slučajeva bude prevaren, odbačen i drugim čovjekom nadomješten. Unesrećeni mogao bi ali doći do odštete više puta od par tisuća dolara, ali morao bi podići parnicu i s vlastitim sredstvima se udržavati, jer čim je primio što od poduzetnika na račun svog unesrećenja i podpisao spis, koji ne razumi, stvar je svršena. A mnogi to mora učiniti, jer ne ima nikoga tko bi ga uzeo na svoju brigu i zaveo parnicu.

Tko bi tu imao pomoći? drugi, nego li zastupnici zemlje i države, kojoj unesrećeni pripada.

Doživili smo, da su nas Hrvate, izričito i u raspravama i u novinstvu navadjali kao primjer onih inferiornih i degeneriranih naroda, koji ne zaslužuju, da dolaze u Ameriku. To se je reklo i napisalo po zlobnim informacijama, ali kad se američkoj javnosti nešto takova kaže, a pozvani faktori toga ne suzbiju, javnost zauzme stanovište zlobnoga pojedinca, i Hrvati su tako u borbi za opstanak često prisiljeni zatajiti svoje ime, da se ne izvrgnu preziru onih, kojima je o Hrvatima utisnuto tako loše mnijenje.

A nije li dužnost zastupnika one države, kojoj Hrvati pripadaju, da se za nje zauzmu i pravedno ih brane?

U svemu ovomu austro-ugarski kosulati ne vrše svoje dužnosti za – Hrvate. Tomu će biti mnogo krivo to, što na tim konsulatima ne ima činovnika pravih i zauzetih Hrvata, već su tu sve sami Nijemci, Magjari, Česi, koji Poljak, Slovak i samo gdje-gdje koji činovnik, koji hrvatski ne čuti, tek hrvatski nešto razumi, ili su to takovi Hrvati, koji ili ne imadu hrvatskog osjećaja ni šire naobrazbe.

Radi toga je zaslužni zastupnik don Jure Biankini već više puta podigao riječ na carev. vijeću u Beču, ali je ostao bez uspjeha, a to s toga, jer nije dosta, da takvu stvar zastupa samo jedna čovjek, već je potrebno, da o tome povedu riječ sa zajedničkom vladom u Beču zamaljski i pokrajinski zastupnici i vlada. Dosada dok je u Hrvatskoj bila na vlasti Khuenova klika nije se moglo računati na takav korak hrvatske vlade prema zajedničkoj u Beču. Ali sada su druge prilike i sada bilo bi potrebno, da zastupnici u hrvatskom saboru iznesu to pitanje pred vladu, te ju potaknu, da kod zajedničke državne vlade uzradi, da u njezinim konsulatima u Americi budu i Hrvati zadobili dolična mjesta, nadalje, da ti konsulati budu
našim doseljenicima zaštitnici koli kod doseljeničkih oblasti toli u svim onim slučajevima, gdje naš čovjek bez pomoći i upute teško strada i propada, dok napokon ili tu ne pogine ili ne pobjegne u domovinu, gdje pada na javni teret.

Svijesniji elementi Hrvata u Americi imali bi učiniti u tome prvi korak. Trebalo bi da se
zastupnicima hrvatskog sabora bez razlike stranaka sve naše prilike živo predoče u jednoj ozbiljnoj predstavci, i njima preporuči, da vladu potaknu na saniranje toga zla.

Ovu brigu i zaštitu sa strane državne oblasti naš narod u punoj mjeri zaslužuje, ali moramo uviditi, da će se te oblasti za nas brinuti samo onda, ako mi sami istupimo i to pitanje postavimo na dnevni red. To pitanje važno je još osobito s toga, jer bi medju iseljenici i njihovom domovinom vladali kud i kamo zadovoljniji odnošaji, kad bi se ovdje rečeno uvažilo i provelo.

Hinko Sirovatka

Chicago, Hrvatska zastava, br. 24, 14. lipnja 1906.